Parrish se 2015. godine dobrovoljno, kao pokusni kunić vlastite tvrtke, podvrgnula dvjema terapijama – jedna je bila dizajnirana tako da je zaštiti od procesa smanjenja mišićne mase svojstvene starenju, dok ju je druga trebala zaštititi od propadanja stanica, odnosno od brojnih staračkih bolesti uzrokovanih skraćivanjem telomera.

Ovu vijest proteklih nekoliko dana prenose brojni popularno-znanstveni časopisi širom svijeta. No čemu je tu riječ i koliko je ova vijest vjerodostojna?

Telomere i pomlađivanje

Većina znanstvenika danas se slaže da je duljina telomera povezana s procesom starenja te da utječe na njega.

Telomere su završeci, odnosno zaštitne kape kromosoma koje se s vremenom skraćuju i predstavljaju svojevrsne indikatore dužine života. Tijekom uzastopnih dijeljenja stanica, telomere sprječavaju propadanje gena u blizini krajeva kromosoma tako što se same skraćuju. Naime, tijekom dijeljenja stanica enzimi koji kopiraju DNA ne mogu nastaviti svoj posao sve do samog kraja kromosoma. Kada bi se dijelili bez telomera, kromosomi bi izgubili svoje krajeve, a time i informacije koje su sadržane u njima. Drugim riječima, telomere su svojevrsni amortizeri, odnosno tamponi koji štite krajeve kromosoma. Budući da se ne mogu skraćivati unedogled, s vremenom izgube svoju funkciju. Stanice se nakon toga više ne mogu dijeliti pa stare i odumiru.

Zbog svega navedenog, produljivanje telomera predstavlja svojevrsni sveti gral industrije pomlađivanja.

Brzina skraćivanja telomera ovisi o genetici osobe, o stilu života kao što su primjerice tjelesna aktivnost, nepušenje i zdrava prehrana bogata antioksidansima, te o okolišnim čimbenicima kao što su zagađenje zraka ili sunčevo zračenje koji mogu uzrokovati mutacije u genima.

Parrish ističe da su ovi utjecaji na duljinu telomera relativno maleni, odnosno da se oni značajnije mogu produžiti samo genskim terapijama.

'Postojeći terapeutici ljudima koji boluju od staračkih bolesti pružaju tek marginalne dobrobiti. Promjene u stilu života također imaju ograničen učinak. Napredna biotehnologija je najbolje rješenje, a ako su ovi rezultati i blizu točnih, mi smo promijenili povijest, ističe na stranici Biovive Parrish.

Biološki pomlađena za 20 godina!?

U novoj studiji kompanija SpectraCell testirala je u rujnu 2015. duljinu telomera u bijelim krvnim stanicama Parrish. Analize su pokazale da su joj telomere neuobičajeno kratke za životnu dob što je podrazumijevalo da bi je staračke bolesti mogle početi mučiti prije nego što je to u prosjeku uobičajeno.

Parrish se nakon testova podvrgnula genskim terapijama. Iz intervjua na YouTubeu (pogledajte dolje) moguće je saznati da je Parish prošla kroz dvije metode. Jedna se temelji na inhibitoru miostatina. Miostatin je gen, odnosno negativni regulator mišićne mase, protein koji u starosti sve više otežava razvoj mišićnog tkiva. Istraživanja na životinjama pokazala su da blokiranje, odnosno inhibiranje njegova djelovanja omogućuje razvoj i obnovu mišića, uključujući i onih srčanih. Ova terapija testirana je i na ljudima oboljelima od distrofije mišića, a trenutno je u trećoj fazi kliničkih istraživanja.

Druga terapija kojoj se podvrgnula bila je genska terapija koja potiče stvaranje telomeraze. Ta tehnika također je testirana na životinjama, uključujući i majmune primate. U njoj se uobičajeno koriste virusi kojima su viralni geni zamijenjeni genima koji potiču stvaranje telomeraze. Telomeraza nadomještava skraćenje telomera do kojih je došlo tijekom diobe stanica. Na taj način, kaže Parrish, stvaraju se biološki mlađe stanice, a također se omogućava veći broj replikacija stanica. Virusi pritom funkcioniraju kao prijevozno sredstvo koje će usaditi gene za stvaranje telomeraze u genom stanica.

Po završetku primjene terapija stručnjaci su ponovno izmjerili dužine telomera u Parrishinim leukocitima. Mjerenja su pokazala da su porasle sa 6.71kb na 7.33kb, što bi odgovaralo produženju od oko 20% odnosno pomlađivanju od oko 20 godina. Rezultate su provjerile dvije neovisne kompanije HEALES u Bruxellesu i britanska Biogerontology Research Foundation.

Problemi sa studijom

Sve do sada sve navedeno zvuči jako zanimljivo i vrijedno hvale, međutim, vijest o studiji ipak boluje od nekoliko nedostataka.

Prije svega autori nisu objavili izviješće o detaljima istraživanja u nekom uglednom znanstvenom časopisu već u znanstvenopopularnim časopisima. Osim toga u studiji je sudjelovala samo jedna osoba, a ta je direktorica kompanije koja ju je provodila.

Osim toga autori sami pišu da su Parrish mjerene duljine telomera u leukocitima. Nigdje nema informacija o tome što je bilo s drugim stanicama. Naprotiv, sami autori ističu da će tek trebati utvrditi je li do produženja došlo i u stanicama nekih drugih organa. A pomlađivanje cijelog organizma moguće je samo ako su telomere produžene u većini stanica cijelog organizma. Koja je korist da imamo pomlađenu jetru ako nam je srce ostalo jednako staro?

Naime, poznato je da virusi ne prodiru u sve stanice svih tkiva svih organa pa je za sada nemoguće navedene promjene izazvati u cijelom organizmu. Znanstvenici genskim terapijama trenutno mogu u nekim stanicama gene s greškom zamijeniti ispravnim genima. Ako se oni zamijene u dovoljno velikom broju stanica, one će postati sposobne obavljati neku važnu funkciju organizma i na taj način bolest će biti izliječena ili barem ublažena.

Studije također pokazuju da učinci genskih terapija ne moraju biti trajni, štoviše ponekad traju samo nekoliko dana.

Također za sada nije moguće znati koje bi mogle biti dugoročne posljedice produžavanja telomera preko utjecaja na stvaranje telomeraze. U većini stanica gen telomeraze aktivan je samo prije rođenja, dok stanice odraslog organizma uglavnom ne sadrže telomerazu. Izuzetak su matične stanice odraslih i stanice raka koje se mogu beskrajno dijeliti pa su besmrtne. Zapravo su neka istraživanja pokazala da je upravo telomeraza tajna besmrtnosti tumorskih stanica. Ova činjenica istovremeno je razlog zbog kojeg su stručnjaci vrlo oprezni u istraživanjima terapija protiv starenja na bazi telomeraze.

Osim toga i igranje sa samim telomerama sa sobom nosi ozbiljne rizike. Naime, ako dođe do replikacija stanica koje će biti brže od brzine kojom odumiru, postoji opasnost stvaranja viška stanica, što konačno opet može dovesti do raka.

Konačno skraćivanje telomera nije jedini uzrok starenja stanica. Postoje i drugi mehanizmi, kao što su djelovanje oksidansa ili zračenje. Poznato je primjerice da koža izložena jakom suncu brže stari.

Ukratko, dobro je pozdraviti ovakva istraživanja no objave pompoznih rezultata, osobito kada nisu predstavljene u nekim ozbiljnim znanstvenim časopisima već u popularnim medijima, treba uzeti sa zrnom soli i razumnom dozom oduševljenja.