Andyja Hodgesa, tridesetgodišnjaka iz Manchestera sa zagrebačkom adresom, trebalo bi zbog kombinacije aspekata koja je za hrvatske prilike nezamisliva, izlagati po našim galerijama. Momak je savršen protuotrov za bilo koji pokušaj stereotipizacije, pogotovo vezane za gej populaciju. Jer, kako stvari stoje, osim što je pobornik queer kulture, Andy je vatreni navijač NK Zagreba, redovito obilazi njihove utakmice, aktivist je u Antifa udruzi, bavi se socijalnom antropologijom, s fokusom na jezičnu politiku, pa da dodamo čudo na čudo, uskoro će sudjelovati u programu uvođenja standardnog hrvatskog jezika u tiskane medije i nastavne programe susjednih zemalja. Nakon četiri godine priča naš jezik dovoljno tečno da odbija komunikaciju na engleskom.

Ima li Zagreb civilizacijskog i mentalnog kapaciteta udomiti takvu osobu? Pa, čini se da ima: 'Svidjelo mi se ovdje pa sam odlučio ostati nakon studija. Inače volim manje gradove, a Zagreb mi je baš po mjeri. Nakon nekog vremena našao sam super društvo, mahom ljude iz Antifa pokreta. Bez problema prihvatili su ga i White angelsi, iako je biseksualac. 'U Engleskoj me navijačka scena puno više umarala nego ovdje', priča naš obrijani sugovornik, 'tamo plaćaš puno para za kartu, a atmosfera je nula. Sve je prepuno osiguranja. U Hrvatskoj mi se navijački duh daleko više sviđa i moram priznati da sam postao manje politički korektan. Nije mi bed da mi frendovi kažu da sam peder, no ako mi to netko dobaci na ulici, druga je stvar.

Ne samo što je biseksualac, nego i otvoreno prezire aktualnu gej kulturu koja je komercijalizirala homoseksualnu orijentaciju, vrti na njoj 'ružičastu' lovu i stvara stereotipe. Znači, ništa od obožavanja Jelene Rozge i Tajči: 'Ne zanima me glazba koju slušaju gejevi. Kao ni klubovi u koje izlaze. Moji su problemi u Zagrebu bili možda manji od problema stereotipičnih homoseksualaca jer se ne ponašam feminizirano.'

Nećemo glumatati, hrvatsko slobodoumlje ima svoje definirane geografske granice, koje prestaju negdje s tramvajskim linijama. Zagreb je liberalni otok u usporedbi s ostatkom zemlje, primjećuje Englez. Usporedba s Manchesterom po pitanju javnog ponašanja LGBT osoba čini se prilično uvjerljivom: 'U Manchesteru je normalno da hodam s dečkom po centru grada. Ovdje baš i nije. No, s druge strane, u Velikoj Britaniji gej identitet je toliko tržišno iskorišten, dok u Zagrebu ne postoje takvi medijski stereotipi koji loše utječu na razvoj tinejdžera.'

Prvi i ključni način za kultivaciju budućih generacija, kojima Andy neće izgledati kao bizarni čudak, jest, kako sam kaže, obrazovni sustav: 'Teško je mijenjati ljude bez sustavne promjene. Važno je što se uči u školi. Problematično mi je što su svojedobno svećenici napali spolni odgoj u školama, jer je to zloupotrebljavanje religije kao tradicije. Ovdje dosta ljudi ide u crkvu kao u životno osiguranje, za kad umreš. U tom smislu postoje konzervativne tendencije u Hrvatskoj, no postoje i u Velikoj Britaniji, samo na drugoj razini.'

Za razliku od otočke nacije duboko podijeljene klasnim razlikama, Andy kod nas prepoznaje solidarnost, koju je u njegovoj rodnoj grudi pojeo individualizam, sociološki rezultat thatcherovske politike. Opalio je zagrebački queer Britanac i po prošlogodišnjem referendumu koji je, kaže, bio ljigav: 'Razumijem da su ljudi koji nemaju posao zbog ekonomske situacije isfrustrirani, da se osjeća bijes, ali mi je ljigav način na koji se to preusmjerava na neku skupinu (gej populaciju, op.a.) koja već ionako živi pod pritiskom. To mi je prljavo. Sebe smatram vjernikom protestantom, ali način na koji Crkva ovdje zloupotrebljava religiju je žalostan.'

Četiri godine Zagreba Andyju su donijele nekoliko samospoznaja: 'Osjećam se staloženije, mislim da sada imam puno više povjerenja. Kako sam naučio jezik, tako sam uronio u ovu sredinu. To mi daje drugačiji pogled na vlastitu zemlju kad god se vratim. Kad mi netko gore kaže 'mi' i misli na engleze, osjećam distancu prema tome.'

Šaramo od koncepta Europske unije do upucavanja dečkima. Andy primjećuje da je retorika oko EU drukčija u Manchesteru nego u Zagrebu. Gore, veli, vlada paranoja da je Unija zapravo socijalistička zavjera te bi se Velika Britanija trebala što prije izuzeti. Među starijom populacijom dominira neokolonijalistička svijest da su bolji od drugih. Kod nas mu se, pak, ne sviđa što smo htjeli u Europu ući ekspresno i kada se to nije dogodilo, krenuli su naslovi da nas EU ne voli: 'To je taj grupni ego koji mi je stran. Stalno traženje legitimacije od Europe. Smara me to.'

Otegotna mu je okolnost i što je u Hrvatskoj, kaže, prilično teško upoznavati momke: 'U Engleskoj je to moguće. Ovdje je, koliko mi je poznato, jedini način taj da se uključiš u neke od organizacija ili preko interneta, što mi je bezveze. Osim toga, biti panker i homoseksualac u Hrvatskoj je još uvijek rijetka kombinacija, za razliku od Manchestera.' Inače, o aktivistima i nevladinim udrugama Hodges ima nemilosrdan stav, smatra da postaju poligoni za uhljebljivanje i previše su prisutne u Zagrebu, redom na državnoj sisi, što je nezamislivo kod njega doma: 'Vidim kod vas proces profesionalizacije u aktivističkim krugovima i to mi je problematično. U Velikoj Britaniji nema novca za takav aktivizam izvan političkih stranaka.'

Jedno je biti netipični gej, a drugo pričati o trulim polugama domaće društvene infrastrukture. Andy vidi sve veću radikalizaciju i politizaciju javnosti u Hrvata. Očito ima i ekstremnijih fenomena od toga da netko može biti engleski gej koji navija za zagrebački klub.