U susjednom Egiptu iste večeri gorjela je američka zastava – i to ona koju su fanatici džihada uspjeli strgnuti s tako čuvane utvrde kao što je ambasada Sjedinjenih Američkih Država. Na zgražanje zapadnih medija, novi egipatski predsjednik Mohamed Morsi nije žurio s osuđivanjem nasilnika koji su opsjeli američku ambasadu, srećom bez žrtava.

A kad se naposljetku oglasio, Morsi je prebacio odgovornost na SAD tražeći od tamošnjih vlasti da kazne navodnog uzročnika krvoprolića – autora nekog uvredljivog američkog filma o proroku Muhamedu (opskurni film stanovitog židovskog islamomrsca i u zapadnim je medijima ocijenjen kao očita provokacija, pa čak i kao govor mržnje).

Ponašanje egipatskog predsjednika teško može iznenaditi, s obzirom na to da je riječ o bivšem vođi militantnog Muslimanskog bratstva. Birali su ga uglavnom konzervativni, radikalnom islamu skloniji birači zemlje od čak 82 milijuna stanovnika.

TERORISTIČKA INTERNACIONALA
Fanatici su, dakle, iskoristili objavljivanje provokativnog filmskog foršpana na internetu kao povod za nasilje u Kairu i Bengaziju. A uzrok je, naravno, mnogo dublji; neki sudionici incidenta u Kairu priznali su da nisu ni vidjeli film, nego su se pred ambasadom našli po usmenoj predaji. Očito je i da su napadi simbolički tempirani za 11. rujna.

U Libiji je situacija nakon tog datuma kudikamo teža, jer nepotvrđene informacije kažu da je u bombardiranju američkog konzulata ubijeno 13, a možda i više ljudi. I dok Barack Obama i Hillary Clinton nastoje stišati tenzije, utjecajni Washington Post propituje ornost libijskih sigurnosnih službi u osiguravanju američkih institucija. Zapadni svijet bruji o umorstvu američkih diplomata, no SAD je u kaosu novih društava tek jedna od meta. Katarska Al Jazeera jučer je, primjerice, donijela članak o sektaškom ratu u Libiji. Konkretnije, o rušenju sufističkih džamija koje poduzimaju ratnici radikalnog salafizma na prostorima koji razmjere takve vjerske netolerancije nisu vidjeli stoljećima.

Britanski Guardian jučer je u provokativnoj opaski primijetio da bi se rahmetli pukovnik Gadafi, da lani nije svrgnut i potom linčovan, mogao podsmjehnuti na vijesti o navedenim sukobima uz već spomenutu poruku: 'Jesam li vam rekao?'

Svrgavanje sekularnih diktatura u muslimanskom svijetu (tzv. Arapsko proljeće) stvorilo je nekoliko ratišta, rezultiralo masovnim zločinima i traumama za stotine tisuća ljudi, unijelo ideološku izbezumljenost, oslobodilo nesagledive potencijale vjerskog fanatizma, napunilo regiju oružjem i dalo paravojnu obuku tisućama usijanih glava, zelenih revolucionara. Mnogi od njih prelaze rasklimane državne granice u potrazi za svetim ratovima iz kojih bi, po njima, trebala nastati šerijatska društva. Vlade koje su formirane u Egiptu ili u Libiji njima su previše umjerene i oni traže svoj put do vlasti nakon ratova u kojima su podnijeli velike žrtve.

Samo nekoliko dana prije kobnih događanja u Libiji i Egiptu, u Moskvi je ruski predsjednik Vladimir Putin dao intervju u kojem je Al Kaidu, terorističku organizaciju odgovornu za '11. rujna 2001.', nazvao proizvodom djelovanja američkih službi u regiji.

Ciljao je na metode kojima je Washington 70-ih i 80-ih godina u Afganistanu sponzorirao mudžahedine (ratnike džihada) u gerilskoj borbi protiv sovjetske armije koja je onomad okupirala zemlju kako bi podržala tadašnji marksistički režim u borbi protiv vjerskog radikalizma.

SAD je tada, između ostalih, pomagao ljude kao što su Osama bin Laden, Abu Musab Al- Zarkavi ili Mula Omar, vjersko-ratni vođa koji je nakon sovjetskog povlačenja u međuzemlju Afganistana i Pakistana osnovao pokret talibana.

SLIČNI SCENARIJI, A POUKE NEMA
U svojoj kritici američke vanjske politike Putin nije odricao autentičnost društvenim promjenama unutar arapskih zemalja (nije ih pokušao prikazati kao neku američku zavjeru). No po pitanju uloge Washingtona upozorio je na ponavljanje istih scenarija u zemljama u kojima je SAD direktno vojno intervenirao, ili je na druge načine odabrao i podupro lokalne pobjednike. Ocijenio je da je stanje u Libiji kaotično, da građanski rat praktički nije završio usprkos nedavno provedenim, koliko-toliko demokratskim izborima, jer je zemlja i dalje raskomadana po plemenskim principima, a opasnog utjecaja i oružja dočepale su se dugo potiskivane islamističke skupine.

Bez obzira što mislili o Putinu i režimu kojeg je u Rusiji stvorio, njegova tvrdnja da u Libiji - ali i u Siriji - pod zapadnim pokroviteljstvom oružje ćapaju terorističke skupine bliske Al Kaidi, dobiva sve više argumenata i konkretnih svjedočanstava.

Jedno od njih u ponedjeljak je Reutersu iznio francuski kirurg Jacques Beres, suosnivač Liječnika bez granica. On je radeći u Siriji primijetio golemi priljev 'profesionalnih džihadista' u redovima pobunjenika. Mnogi dolaze iz Iraka, Afgana, Libije, ali ima ih i s ruskog dijela Kavkaza, što je informacija koja opravdava zabrinutost Moskve da bi se vjerski konflikt mogao prenijeti i unutar ruskih granica, odnosno doliti novo ulje na Kavkaz gdje ionako gori već desetljećima.

Pogoduje li američka geopolitika stvaranju novih Bin Ladena i organizacija poput Al Kaide? Hoće li pobunjenici koji su rušili Gadafija, ili oni koji danas ratuju protiv policijske diktature Bašara Al-Asada, jednog dana završiti u logoru Guantanamo kao protuamerički teroristi? Činjenica je da je otvorenih frontova u kojima SAD pokušava igrati ulogu supersile sve više. Oni postaju poligoni za antiameričke sentimente, a množe se takvim tempom da ih mediji više ne uspijevaju pratiti. Posebno plaši to što se iz godine u godinu otvaraju novi frontovi bez da se uspijevaju zatvoriti oni stari. Pritom se nasilje i njegovi akteri sve fluidnije prelijevaju iz jednog u drugi.