Prije četvrt stoljeća Menđušić je započeo svoju avanturu s pernatim predatorima koja je odavna nadrasla neobičnu priču iz Dalmacije. Danas se na 12,5 tisuća kvadratnih metara nedaleko od Šibenika, u šumama Dubrave u sklopu Sokolarskog centra nalazi jedina bolnica za ptice grabljivice i banka DNK ptica grabljivica u ovom dijelu Europe. Tu je smještena i banka pera te forenzički laboratorij. Ali Emiliovi sokolari (jer u priči odavno nije sam, iza njega je obitelj, udruga i brojni volonteri) odavno je i turistička atrakcija, punkt koji se uz NP Krka, katedralu sv. Jakova nalazi u samom vrhu turističkih županijskih izbora TripAdvisora, Lonely Planeta...

Dnevno i po 500 posjetitelja u Dubravi razgleda ptice koje su dotad mogli vidjeti samo u dokumentarcima, a nakon Emiliove 45-minutne inicijacije u ptičji svijet mogu biti sigurni da su odškrinuli vrata jedne nove dimenzije svijeta i turizma. Jer sve što u tom smislu radi Emilio odmak je od klasičnog turizma na prvu loptu o čemu i svjedoče i izjave samih posjetitelja. No prije tog dijela priče najprije serija onih brzopoteznih pitanja vezanih uz klasične predrasude tipa kako se jedan Dalmatinac vezao uz ptice (jer opće je mjesto da su Dalmatinci stručnjaci za ribe, a Slavonci valjda za gude i kukuruze).

'Hodali po Dalmaciji, Slavoniji ili bilo kuda po svijetu, uvijek ćete kad pogledate gore vidjeti isto - nebo. Taj ogroman prostor koji uglavnom doživljavamo kao veliku prazninu je ekosustav koji ima svoje prašume, pustinje, oaze, puteve i koji nastanjuje uglavnom jedna vrsta, ptice. Dogodi se koji put, kao što se dogodilo meni, da počnete u sebi postavljati pitanja. O nebu, pticama, perju, evoluciji, a onda ostatak života nastojite pronaći zadovoljavajuće odgovore. Sve je, dakle, započelo pitanjima, priča Emilio, dok sjedimo u hladu borovine kafića Kod pospane sove u njegovom Sokolarskom centru u Dubravi.

Jutro je, posjetitelji još nisu pristigli i vremena za ljudikanje ima ne baš u prevelikoj mjeri, ali dovoljno da posložimo osnovne ciglice na kojima je sagrađena ova jedinstvena priča koja, kaže Emilio, 'nije smišljena nego se dogodila sama od sebe'. A za nju su uz nebo zaslužne i – knjige.

'Nisam internetska generacija, ja sam nažalost ili srećom, knjiška generacija, a u knjigama često nađeš puno više nego na internetu. Tako je u jednoj knjizi čovjek radio sa sokolima, a ja, čovjek iz grada, nisam znao ništa o tome. Izgledalo mi je egzotično, čudno i tako je sve počelo. Ovdje u Dubravi smo imali kućicu, bili smo mala grupa. Imali smo ptice, išli smo u lov, vikendom smo malo uživali. Nije postojala nikakva prvotna ideja o Centru, nije bilo nekakvog strateškog plana. Centar se jednostavno dogodio. Ljudi koji su čuli za nas pretpostavili su da ako imamo ptice grabežljivice, o njima nekog vraga i znamo kad su bolesne. Tako nam je došao prvi čovjek s bolesnom pticom, pa drugi… Mi bismo ih slali u Zagreb, pa u Rijeku, ali ptice bi uvijek bile mrtve na kraju. Srećom, u grupi su bila dva volontera koja su rekla: 'Slušaj, tu nešto ne štima, ajmo mi to promijeniti.' I tako je priča počela, Centar je, dakle, nastao kao odgovor na društvenu potrebu da se ozlijeđenim pticama pruži odgovarajuća profesionalna veterinarska skrb', priča Emilio naglašavajući da kada govori o Centru, uvijek upotrebljava množinu jer on nije samo njegovo djelo nego je rezultat rada i napora svih koji su pomagali, svojim znanjem, radom ili novcem na njegovu stvaranju u doba kad su 'doslovno razmišljali hoćemo li kupiti hranu sebi ili pticama'. Srećom, koliko god teško bilo, nikad nisu stavili ključ u bravu.

'Bilo bi čudno da je sve teklo bez problema. Što se tiče turizma… Turizam je nužno zlo', kaže, a onda pogledom ispituje na mome licu učinak tog za današnjicu šokantnog stava, pa krene u objašnjavanje: 'Postoji vrlo snažna, gotovo prirodna veza spaja prirodne vrijednosti i turizam. Nema turističke destinacije koja se ne dići ili ne promovira lokalne prirodne vrijednosti. Prirodne atrakcije jednostavno privlače ljude. Na koji način predstaviti te vrijednosti, a da ih pritom ne devastirate ili profanirate je sasvim drugo pitanje. Vrlo često prezentacija prirodnih atrakcija ostaje na razini emocija koje bude određene zaštićene prirodne vrednote. Smatramo da da je dovoljno da posjetitelji budu zadivljeni visinom slapa, dubokim zelenilom šume ili visinom planinskog lanca. Naravno da ljude ispunjava zadovoljstvo kada vide ljepote prirode, to je imanentno ljudskoj prirodi, ali smatram da to nije dovoljno. Mi smo u Centru od početka imali drugačiji pristup prema turistima. Nastojali smo pored nedvojbene atraktivnosti ptica grabljivica i sova, turistima dati svojevrsni mentalni suvenir u vidu priče o njima. Priče koja će dati objašnjenja kako lete, zašto lete, kako su evoluirali, zašto se vraćaju čovjeku i na koncu što mi možemo učiniti da spriječimo njihovo moguće izumiranje. Mislim da smo dobrim dijelom u tome uspjeli. Posjetitelji vole ne samo vidjeti nešto novo već i naučiti nešto novo', kaže pa čeka da mi sjedne, a ja s ispruženom rukom, valjda pod nesvjesnim valom adrenalina dok čekam da mi Emiliov sokol sleti na ruku, ispaljujem seriju pitanja: tko su gosti, postoji li neka dobna granica, jesu li neke nacije sklonije pticama? Postoji li strah kod tebe (kod mene znam da postoji)? Drugih normalnijih posjetitelja? Ptica?

'Najbrojniji su posjetitelji Centra školska djeca. U 15 godina koliko je Centar otvoren za posjetitelje edukativno-turističkim programima prisustvovalo je gotovo 65.000 djece iz gotovo svih škola u Hrvatskoj. Ponosni smo što sve grupe djece koje su posjetile Centar ocjenjuju naš program kao najbolji dio izleta. Na isti način i strani turisti ocjenjuju naš program. Kao ilustraciju prenijeti ću stav jednog njemačkog starijeg turista koji je s grupom svojih sunarodnjaka, njih pedesetak, posjetio Centar. Nakon programa prišao mi je i rekao: 'Hvala vam što nas ne tretirate kao glupe turiste već kao inteligentna ljudska bića', nasmije se pa, valjda da me opusti ubaci i ovo: 'Ne bih rekao da kod posjetitelja postoji strah, oni jednostavno kao i ti ne znaju mnogo o grabljivicama i opterećeni su stereotipnim razmišljanjima o grabljivicama kao opasnim životinjama. Nastojimo suzbiti strah ako postoji, a nelagoda bliskog susreta s grabljivicom na rukavici prirodna je i posljedica je neznanja. Eto, ti si u ovom trenu totalni neznalica', kaže i nasmije se kad ga upitam kako ptica doživljava mene.

One te prepoznaju po govoru tijela, pa ako si nervozan, ne žele komunicirati s tobom. Vidi, izgleda da ti ipak nisi toliko. Moraš biti opušten u njihovom društvu jer ako osjete u tvom ponašanju da misliš na deset drugih stvari, izbjegavat će kontakt s tobom. Moraš se pripremiti za susret s njima, a to te oslobađa stresa. Nadalje, svaka je ptica individua sama za sebe i ima sasvim osoban način kao reagira na podražaje oko sebe. Neke su lijene, neke nisu, neke su temperamentne druge flegmatične. Naravno jer se razlikuju po temperamentu, pa im dajemo imena pa osobnosti. Imamo dvije sestre. Jedna je Jenkie, druga je Dixie. Imena im inače dajemo po nekom geografskom porijeklu. Nastojimo ne davati imena poput Miki, Kiki nego baš oriđiđi. Jenkie je vrlo praktična, jedan let i gotovo, a Dixie je prava južnjakinja, znaš kakve su one. Lete po nebu i sve ostalo i koji put treba provjeriti je li joj nešto šunilo u glavu ili nije. Umjetničke je naravi. Tako da sa svima radim kao što radi učitelj u školi – sporog ubrza, brzom da ono što mu treba pa da svi uspješno prođu razred s peticom kako bi bili pripremljeni za život koji je pred njima. Razumijevajući način na koji ptice doživljavaju svijet oko sebe, osnovni je uvjet da pripremite pticu za život u prirodnom okruženju nakon liječenja i oporavka u Centru', objašnjava mi pa tumači i svoj pristup posjetiteljima dok prolazimo pored nastambi ušara, Harrisovih jastrebova, crvenorepih škanjaca. One druge koje su na opravku nisu izložene stresu susreta s čovjekom.

'Ljudi dođu, sjednu na onu klupicu tamo i imaju program od 45 minuta, ako je riječ o individualcima, šetamo se okolo. Imaju i blizak, osoban kontakt s pticom. Ideja je da se djeci pruži barem mali uvid u prirodu i da zapamte barem nešto pa to primijene kada jednog dana počnu samostalno odlučivati. Naime, generalni je stav da prirodu nećemo zaštititi nikakvim zakonima. Mi smo specijalci u rušenju zakona. Ideja je ta da ako već moraš baciti hladnjak preko ograde, da se ne bojiš kazne nego posljedica koje ćeš tako izazvati u prirodi. Ako to shvatimo, neće nam trebati regulacije', tumači mi i vodi me nazad Kod pospane sove skrećući mi pažnju na kolekciju pera, znanstvenu i turističku atrakciju koju sam skoro predvidio: 'U Hrvatskoj se neprestano govori o brendiranju. Evo, upravo gledaš brendu u oči, da ne kažem u pero! Ako guglaš 'feather atlas', dobit ćeš dvije baze pera. Jedna je FIS, druga je naša. Znači, druga svjetska digitalna baza pera ptica grabljivica je naša, znači imamo proizvod koji je drugi na Googleu. Ili, ako pogledaš fotografije, prvo će biti naše, pa tek američke jer su naše bolje. Drugim riječima, mi jesmo svjetska marka, brend. Bila nam je meksička televizija, bila je nizozemska i dolazi nam ponovno. Prije je bio National Geographic. Dakle, ovdje se stalno redaju televizije jer je mnogima ovo dobar primjer za to kako se novac iz turizma može iskoristiti za opće dobro', otkriva mi još jedan turistički detalj i na moje pitanje je li zadovoljan postignutim odgovara protupitanjem.

A kako se mjere postignuća? Novcem, ugledom, društvenom prepoznatljivošću onoga što radite? Moje osobno zadovoljstvo postignutim očituje se u činjenici da smo svi mi koji radimo u Centru smo i dalje zaljubljeni u posao koji radimo. I dalje, naime, postavljamo nova pitanja i dalje tražimo odgovore. A to što je prošlo, sadašnje i buduće stanje u Centru slično jer stalno plešemo na žici pokušavajući materijalnu osnovu potrebnu za rad Centra napraviti stabilnijom nego što jest nije mi mjera postignuća. Nismo mi nikakav izuzetak, u Hrvatskoj je sve uvijek na rubu. Za sada opstajemo, kako će biti sutra, to nitko ne zna. Ono što ohrabruje jest činjenica da smo uspjeli stvoriti drugu generaciju mladih ljudi koji mogu nastaviti rad kada se i ako mi stariji, uključujući mene, umorimo', kaže mi dodajući kako na potpitanje o pomoći institucija - 'ne bi trošio riječi'.

'Sad već skoro dvije godine razvijamo novi proizvod koji će, nadamo se, popuniti praznine u prezentacijama. Neke stvari jednostavno ne možete predstaviti bez upotrebe novih vizualnih tehnologija. Rezultate istraživanja koja se provode u centru i odgovore na pitanja koja smo sebi postavili želimo predstaviti i posjetiteljima i zainteresiranoj javnosti. Pripremamo multimedijalnu izložbu 'Priča o perju' kojoj je cilj predstaviti perje kao evolucijsku jedinstvenost, i utjecaj koje je perje imalo na našu kulturu uključujući mitologiju, modu, izradu letećih strojeva i književnost', skicira mi planove, a onda me naglo zaskoči brzom introspektivnim skokom.

'To što sam sokolar ne znači da sam prestao biti čovjek. Volim čitati knjige, biti s ljudima, ići na koncerte. Nije sokolarstvo moja infišacija. Da sam samo sokolar, bio bih uskogrudan. Po mom kriteriju, najopasniji su ljudi koji obožavaju životinje.Sve više primjećujem da takvi ljudi sve više počinju mrziti ljude, a to je pitanje patologije i ne možeš mrziti svoju vrstu jer ne želi uzeti psa doma. Sve mora imati svoje granice', kaže i na pitanje što je ono najvrednije što je naučio od ptica odgovori: 'Naučile su me da posesivnost nikad nije dobra. Ako imaš psa i naučiš ga da ne piški u kući, da ne grize poštara, ti ga ne neki način zaboraviš. Postaje dio pokućstva. Ali ptica ti to ne dozvoljava jer ona neprestano uči, uči o tvom ponašanju, pticama i ako si prestao komunicirati s njom, baviti se njome makar i u mislima, ti si je izgubio i ona te prestane uvažavati', reče i ostavi me da tu u hladu u carstvu perja posložim sve čemu me tog ranog dubravskog jutra naučio. Koji metar dalje od mene u nastambi na san se spremala sova.