Politolog Nikolaj Petrov 90-ih je radio kao analitičar i savjetnik za administraciju ruskog predsjednika, a danas je znanstvenik u moskovskom centru Carnegie. Njegove osvrte redovito objavljuje Moscow Times, jedan od najrelevantnijih ruskih dnevnika. Prošlotjedna konferencija Pogled k Rusiji bila je prilika da vidimo Petrova u Zagrebu i prostudiramo s njime političku situaciju pred prosinačke izbore u Rusiji
Najbogatiji Rus u 21. stoljeću, Mihail Prohorov, odjednom ulazi u politiku. Pola godine prije izbora taj je razvikani oligarh stao na čelo nekad utjecajnih liberala okupljenih u stranci Desna stvar ('desno' u njihovom imenu ima prvenstveno ekonomsku simboliku kao opreku komunističkom modelu, op. a.). Kako to komentirate?
To je vrlo zanimljivo. Kako iz perspektive evolucije samog Prohorova, tako i kao novi projekt 'desnih'. No sve to događa se jer Putinova Ujedinjena Rusija gubi popularnost. Na zadnjim regionalnim izborima značajno su podbacili u odnosu na prijašnje, a osiguravanje kvalificirane većine u Dumi može im postati ozbiljan problem. Najjednostavniji način da to riješe jest koalicija s nekim sitnijim partnerom.
Nekad je kao takav partner figurirala Pravedna Rusija (jedna od četiri stranke u Dumi, op. a.), no ona se, po svemu sudeći, napušta kao projekt. Vladajuća Ujedinjena Rusija, koja i nije stranka nego više 'sindikat činovnika', više nije mogla podnositi njihove kritike. Prohorovljev 'desni' projekt im je, naprotiv, ugodan jer oligarhova stranka ni u kojem slučaju ne može steći masovnu podršku birača na poštenim izborima. Nije to kao lijevo-nacionalistički projekt Rodina iz 2003, koji je kritizirao Kremlj i postajao sve samostalniji prije nego što je rasformiran potkraj desetljeća.
Znači, mislite da 'Desni' imaju šansu uspjeti samo kroz neki kompromis s Kremljem?
Da. Osobito s takvim vođom kao što je Prohorov koji, osim što je oligarh – a oligarhe obični ljudi ne vole – usto je i uvučen u niz skandala poput uhićenja na francuskom skijalištu Courchevel (pod optužbama da je partijao s prostitutkama, op. a.). Svi ti minusi u očima birača plusovi su u očima kremaljskih vladara.
Ipak, zašto Prohorov ne bi mogao postati realna prijetnja za Putinov poredak, poput Mihaila Hodorkovskog prije desetak godina? Čovjek ima iskustvo, golemi novac, utjecaj, djeluje svojeglavo... Negativne karakteristike o kojima govorite itekako je imao i Hodorkovski...
Ali ni on nikada nije imao masovnu podršku. Vi govorite kao da je Hodorkovski ikada uživao veliku podršku ruskih birača.
Ne, no fakat je da danas sjedi u zatvoru. Pritom prevladava uvjerenje da se obogatio na kriminalne načine, ali da se proces protiv njega ne bi dogodio da se početkom 21. stoljeća nije politički suprotstavio kursu Vladimira Putina...
Slučaj Hodorkovskoga vrlo je složen, može ga se promatrati na nekoliko razina. Najjednostavnije gledano – svi takozvani oligarsi postali su to što jesu zahvaljujući vlasti koja ih je 90-ih učinila privatnim vlasnicima najvrednijih državnih kompanija. Vlast je pritom uvijek smatrala da, budući da im je ona to omogućila, oligarsi nisu samostalni igrači, nego 'naznačeni oligarsi'.
Tu je nastao konflikt između političke nomenklature i poslovne elite. Čovjek iz nomenklature uživa vlast, bogatstvo, što već poželi – zahvaljujući svojoj poziciji. No kada prestane biti ministar ili guverner, on momentalno gubi svu svoju moć. U tom smislu činovnik je aposlutno zavisan od sistema. Hodorkovski se u jednom trenutku počeo pretvarati u elitu, figuru koja smatra sebe neovisnom o vlasti i igra vlastitu političku igru. Ni tada nije, kao ni sada, uživao masovnu podršku ruskih građana. No zato je mogao davati novce raznim političkim partijama, promovirati vlastite kandidate i takvim mutnim sredstvima biti utjecajan političar. Kao takav, predstavljao je opasnost za Kremlj.
No nije bilo dovoljno jednostavno ukloniti Hodorkovskoga, nego svima demonstrirati pravila igre. Možeš biti milijarder, no te milijarde dobio si iz ruku države i, ako ti država kaže da izvoliš platiti za ovo ili ono u okvirima socijalne odgovornosti biznisa – plati, a ako počneš igrati vlastitu igru, bit ćeš jednostavno izbačen.
Kakve šanse za uključivanje u institucionalnu političku borbu ima novooformljena Partija narodne slobode, predvođena liberalima-žestokim Putinovim kritičarima, poput Borisa Nemcova i Mihaila Kasjanova? Upravo se očekuje odluka hoće li im biti dozvoljena registracija stranke i natjecanje na parlamentarnim izborima u prosincu...
Nikakve šanse za njihovu registraciju, po meni, ne postoje. Zasad. No situacija se može vrlo brzo izmijeniti. Oni sada izgledaju kao marginalni političari i u ovom trenu nema šanse da ih Kremlj registrira. Općenito, ne vidim osobitih problema za Kremlj po povodu prosinačkih izbora i potom biranja novog (starog) predsjednika u proljeće - bio to Putin, ili Medvedev. Problemi će nastati odmah poslije, kada će vlast, koja se još uvijek bori s učincima globalne krize, morati mijenjati svoju socioekonomsku politiku. Tada partije više neće biti potrebne samo kao elektoralni projekti; sada pravih stranaka u Rusiji praktički nema. Postoje ostaci Komunističke partije, a sve ostalo su nekakvi elektoralni projekti koji su poput bilja u pustinji – nisu vidljivi u periodu između izbora. Tada odnekud izniču, dobivaju neke glasove, pa do sljedećih izbora opet padaju u hibernaciju.
Kad je riječ o toliko zazivanoj demokratizaciji ruskog političkog života, vratimo se na 2008. godinu, kada je Vladimiru Putinu istjecao drugi predsjednički mandat. Mnogi njegovi protivnici bili su uvjereni da će mijenjati ustav kako bi se održao na čelu države. No on nije pošao stopama Lukašenka, Nazarbajeva, Karimova i drugih postsovjetskih diktatora. Pred nove izbore, mnogi su opet uvjereni da aktualni predsjednik Dmitrij Medvedev samo čuva tron Putinu. Premda su obojica dio istog režima, bi li demokratskoj klimi više pogodovalo saznanje da će Medvedev krenuti po još jedan mandat, a ne da je bio samo taktički manevar za 20-godišnju vladavinu Putina?
Ne. Obavezan uvjet za političku modernizaciju Rusije je spajanje oporbe - formalnih i realnih lidera. To bi bilo vrijedno za sistem. Doduše, model tandema na čelu države jest odigrao donekle pozitivnu ulogu, barem s pozicije režima. U sferi ekonomije, koliko god čudno djelovalo, odlazak Putina iz Kremlja omogućio je jedinstvo upravljanja. Kada je Putin bio predsjednik, premijerovi ljudi često su se kačili s njegovom administracijom i centralna je vlast bila mnogo lošije organizirana. Ovako su u situaciji globalne krize mogli puno brže donositi odluke.
U sferi unutarnje politike 'tandem' je odigrao vrlo negativnu ulogu. Tandem je zapravo značio stvaranje sistema u kojem Putin sačuva sebi svu vlast, a da se ne nalazi u formalnom centru vlasti. Bilo koja politička reforma narušila bi taj sistem i zato ih je Putin blokirao. No politička elita već odavno podržava reforme. Ne zato da bi se poboljšao život građana, nego zato da bi sistem u kojem plivaju bio adekvatniji i odgovarao izazovima samoodržanja koji pred njim stoje.
Medvedeva u Kremlju ne valja smatrati posebno silnim i samostalnim centrom vlasti. No proširio je neke okvire i prostor za manevre. Sama činjenica da postoji formalni vođa koji može govoriti drukčije od realnog lidera i što Medvedev za poboljšanje političkog ustroja Rusije govori vrlo dobre i ispravne stvari – neka ih se i ne ispunjava -ali ipak se pomalo mijenja diskurs i to ima pozitivan učinak.
Gorbačov danas tvrdi da nije htio rušiti Sovjetski Savez, nego razdvojiti Komunističku partiju na socijaldemokratsko i konzervativno krilo. Putin je govorio da za Rusiju sanja dvostranački model po uzoru na američke republikance i demokrate. Ima li vjerojatnosti u tezi da će se ruski režim za nekih, recimo, desetak godina, doista polarizirati - ali iznutra, iz sadašnje političke elite, bez pripuštanja vanjskih remetilačkih elemenata u taj proces?
Mislim da nema naznaka za tako nešto. Ujedinjena Rusija nije drugo izdanje KPSS-a. Ona je nešto mnogo gore. KPSS je bila realna vladajuća stranka i rješenja su se donosila unutar nje, a realno rukovodstvo unutar partije je odgovaralo za ta rješenja. Ujedinjena Rusija lišena je svih spomenutih karakteristika. Ona je samo poluga s pomoću koje Putin, odnosno izvršna vlast u cijelosti, rješavaju neke svoje zadaće, ali Ujedinjena Rusija kao stranka je zapravo prazna forma. U njoj mogu biti četiri kluba, frakcija koliko hoćete, no to je svejedno tek činovnička kooperativa i ništa više. Što se tiče dvostranačja, i Jeljcin je prije Putina istupao s tom idejom. Putinov suradnik Vladislav Surkov svojevremeno je, kada su stvorili Pravednu Rusiju, govorio da je to 'pomoćna noga' vladajuće stranke itd. No da bi se govorilo o realnoj ulozi dvije ili tri partije, prvo bi valjalo stvoriti sustav u kojem bi dvije, tri stranke igrale realnu ulogu u političkom životu. Zasad to nije slučaj.
