'Udovica sam, umirovljenica i brinem se za dvojicu sinova koji se ne daju od mene, iako su obojica odrasli ljudi', kaže jedna 63-godišnja Zagrepčanka predstavljajući se članicama Kluba kreativnih žena koji vodi književnica Milana Vuković Runjić. Iako je kod kuće puno posla, kaže, nađe ipak malo slobodnog vremena za sebe i literaturu koja je posebno zanima.

Možda i vi u svome domu mazite i pazite nekog Petra Pana, kako zovu generaciju klinaca koji odbijaju odrasti i odlijepiti se od roditeljskog doma, kuhajući mu juhice, perući mu rublje i uvijek mu na usluzi, bez obzira na to što su sin ili kći vječni student/studentica, zaposlena ili nezaposlena, ali u svakom slučaju punoljetna osoba stara od 18 do 30 godina. Ili još starija.

Roditelji koji strepe zbog dana kada će im djeca raširiti krila i odlepršati, ne moraju se previše brinuti, jer današnja generacija Europljana odrasta, ali ne odlazi. I kasnije se osamostaljuje (ako uopće) nego ijedna generacija prije nje.

U 28 zemalja članica EU najviše ih je u Sloveniji i Malti, gdje čak nevjerojatnih 85 posto generacije Y ili milenijaca, kako još zovu one rođene osamdesetih i devedesetih, ni u Isusovim godinama ne napušta roditeljski dom. Čak više od Talijana (79 posto), čuvenih po maminim sinovima koji se tradicionalno ne daju od kuće do ženidbe bez obzira na godine. Slijedi ih Mađarska (76 posto) i odmah nakon nje, na petom je mjestu Hrvatska sa 65 posto mladih koji uredno nižu godine u svojim djevojačkim i momačkim sobicama, uz mamu, tatu, brata, sestru, možda i neku baku.

To potvrđuju najnoviji podaci Eurofounda, Europskog fonda za unapređenje života i radnih uvjeta koji govore da se u Europskoj uniji danas 46 posto mladih od 18 do 30 godina starosti ne miče iz obiteljskog doma - najviše otkad je Europska komisija 1975. osnovala tu instituciju. U posljednjih nekoliko godina, trend ostajanja uz maminu suknju ubrzao se čak i u industrijski najrazvijenijim zemljama Unije u kojima se vrlo rano odlazilo od kuće, poput Švedske, Francuske i Velike Britanije.

Iako su Britanci na začelju te liste, i oni su neugodno zatečeni činjenicom da u njih, do jučer nezamislivih, 26 posto mladih u kasnim dvadesetima (3,17 milijuna) živi pod roditeljskim krovom, četvrtinu više nego prije nepuna dva desetljeća, pet posto više u 2013. nego godinu ranije, znatno više muškaraca nego žena.

To je trend svjetskih razmjera, jer je The New York Times još 2012. pisao o tome da je od pokreta Okupacije Wall Streeta veći problem 'okupacija obiteljskog doma', misleći na generaciju Y koja se ponaša po principu čemu se gnjaviti i preuzeti životnu odgovornost na sebe, kada to umjesto njih bolje čine mame i tate, jer je lakše ploviti po Facebooku nego prati vlastite gaće i plaćati račune.

Amerikanci ih nazivaju 'bumerangovcima', jer su otišli od kuće studirati ili su pokušali živjeti sami, ali su se vratili kući. No većina ih nije ni pokušavala otići zbog čega ih manje laskavo opisuju kao generaciju koja se nigdje ne miče, generaciju podrezanih krila, prestrašene ptiće koji se ne miču iz gnijezda. Talijani ih zovu 'bamboccioni' (velike bebe), a Britanci koriste kraticu KIPPERS, što znači 'klinci s prstima u roditeljskom novčaniku koji im gutaju mirovinu'.

U nekim zemljama poput Italije riječ je o razlozima kulturološke prirode, tradicionalnoj vezanosti roditelja i djece, a i u Hrvatskoj se ne smatra posebno neobičnim primjer 65-godišnjaka koji se nakon razvoda vratio u obiteljsko gnijezdo, gdje uz roditelje živi zajedno sa starijim bratom samcem, koji to gnijezdo nikada nije ni napustio (obojica akademski obrazovani). No što se dogodilo sa susjedima Slovencima? Jedan od razloga tako visokog postotka vjerojatno je činjenica da imaju mnogo obiteljskih gospodarstava, od vinarija do kmečkog turizma, na kojima djeca ostaju zbog posla, ali ipak...

Što se to dogodilo s milenijcima? Možda jesu lijeni, možda su razmaženi, možda je riječ o tradiciji, ali to nikako ne mogu biti jedina objašnjenja trenda, kada je u Hrvatskoj, Grčkoj i Španjolskoj blizu ili više od polovine mladih nezaposleno, Italija im puše za vratom, a u EU je stopa nezaposlenosti mladih u prosjeku 25 posto. I u SAD-u je veliki povratak u roditeljsko krilo počeo 2009. kada se zahuktala kriza i mladi jednostavno nisu imali financijskih mogućnosti za osamostaljenje. Za one pak zaposlene, u EU-zemljama je stvoreno najviše radnih mjesta s nepunim radnim vremenom, nižom stručnom spremom i niskom zaradom, čak 13 posto nižom nego u 2009., tuže se Britanci, a u njih je prošli mjesec prvi put u posljednjih pet godina rast primanja nadmašio inflaciju. Zbog golemih troškova režija, novinar londonskog lista Telegraph Ed Cummings i sam je - piše – prisiljen okušati prednosti 'latinskog pristupa' (a može i hrvatskog) rješavanja problema.

Ekonomisti tvrde da oni rođeni osamdesetih nikada u radnom vijeku neće imati stalan i siguran posao kao njihovi roditelji. To na svojoj koži najbolje osjećaju mladi Hrvati, jedino sigurni u državnoj službi, a i ondje su nerijetko zaposleni na određeno vrijeme, dok u privatnim tvrtkama ne znaju hoće li sutra imati posao i hoće li s transparentima dežurati na Markovu trgu zbog neisplaćenih plaća.

U Velikoj Britaniji kao jedan od osnovnih razloga ostanka u roditeljskoj kući navode nevjerojatan rast cijena najma stanova i brutalan rast cijena nekretnina, naročito u Londonu s najvišim cijena nekretnina u svijetu, zbog čega se je čak i mlada obitelj s djetetom prisiljena vratiti roditeljima, što je na Otoku do jučer bila nezamisliva solucija. U nas pak cijene nekretnina nikada nisu bile niže (stan u Novom Zagrebu može se naći već po 1.000 eura po četvornom metru), ali 'kako ga kupiti, kada ne zna hoće li za dva-tri mjeseca imati posao i moći otplaćivati kredit koji joj banka ionako neće odobriti, jer joj poslodavac prijavljuje samo minimalan dohodak, a ostalo daje na ruke, zbog čega nije kreditno sposobna' - pita mlada zaposlena Zagrepčanka.

U Velikoj Britaniji pak obrazovanje u privatnim školama četiri je puta skuplje nego devedesetih godina, a bez solidnog privatnog školovanja u njih mladi nemaju nikakvih mogućnosti vertikalnog društvenog napredovanja. Roditelji koji su danas upisali dijete u privatnu osnovnu školu, do fakultetske diplome će na njegovo školovanje potrošiti 271.000 funti (dobrih 2.600.000 kuna), više od prosječne cijene kuće, pa tek najbogatiji mogu pomoći djeci u kupnji vlastite nekretnine.

Živjeti sam znači sam kupovati toaletni papir, šunku i sve one sitnice koje vam se u roditeljskom domu nekim čudom same stvore. Živjeti u roditeljskom gnijezdu za generaciju podrezanih krila zasigurno je jeftinija, najčešće gratis varijanta. Polovina mladih Britanaca nešto pridonosi kućnom budžetu, iako su ekonomisti izračunali da roditelji u prosjeku godišnje na njih troše 3.700 funti (36.000 kuna), dok u nas starci najčešće odustaju od osnovnih vlastitih potreba (popravak zuba, na primjer), da bi skromnom mirovinom, kasnijim odlaskom u penziju ako mogu ili kakvim honorarnim poslom osigurali preživljavanje u proširenom obiteljskom sastavu. Koliko im ostaje za stare dane? Ne pitajte.