Kolovoško sunce bilo je u zenitu, Zagreb se ispraznio, a radnici iz Nepala odlučili su se malo počastiti. Dok su pripremali ražanj, slabo zavezani ovan na zagrebačkom Trnju, kojeg su dovezli iz Turopolja, odlučio im je pobjeći. Lutao je ulicama, što su primijetili građani te u pomoć pozvali policiju i azil Dumovec. Ovan je pronađen i utvrđeno je da ga je uzgajivač iz Turopolja prodao Nepalcima, a oni su ga dovezli na Trnje ne bi li omastili brk. Bila je to hit priča u novinarskoj sezoni kiselih krastavaca kada su se vladajući razasuli po morskim destinacijama u nadi da će na plinsku aferu pasti prašina, a predsjednik države dokoličario je brojeći registarske oznake po Hvaru.

Na ovnovu žalost, nije bilo sretnog završetka iako je praktički bio nanovo otkupljen i trebao je dočekati duboku starost na Grginu konaku kod Đurđevca. No kada se došlo po njega, on je 'netragom nestao' i po svoj prilici završio onako za što su ga prvotno i namijenili - kod Nepalaca na ražnju.

Za razliku od rogonje iz Turopolja, tristotinjak drugih životinja imalo je sreću da se dokopa Grginog konaka, utočišta za sve one koje su napuštene, odbačene i zlostavljane, smještenom između Donjih Zdjelica i Đurđevca, nekoliko kilometara s glavnog puta u šumi uz same obronke Bilogore.

'Isključite navigaciju kad prođete Donje Zdjelice. Odvest će vas krivo', bila je uputa koju nam je dao Grga, čovjek koji je 2014. godine krenuo s utočištem koje se malo-pomalo širilo i danas leži na 10 hektara zemljišta. Šest godina kasnije osnovao je neprofitnu udrugu Grgina arka, a koja se skrbi o svemu i financira se isključivo donacijama.

Navigaciju smo isključili, skrenuli na makadam i ušli u šumski 'tunel'. Signala na mobitelu je nestalo i taman je falilo da s radija zasvira čuveni bendžo duel iz Boormanova 'Oslobođenja' za potpun ugođaj. Pet, šest minuta kasnije eto nas na konaku. Čim su čuli automobil, na kapiju stiže četa mačića predvođena Geronimom, konjem čiji je vlasnik preminuo, a njegovi sinovi prije godinu dana nisu imali kud s njim pa je završio kod Grge.

'Jedan od njih svaki mjesec donese hranu, pastu za parazite...', govori nam Grga te nas vodi u obilazak i upoznavanje sa životinjama.

Dok hodamo izbjegavajući balege, u stopu nas prati ovca Tonka, a nju pak, još uvijek bezimeni, patuljasti ovan. Razlog njegova uhođenja ubrzo postaje jasan – proradio je životinjski nagon.

'A kam ti, bogek mali, na nju tako naskačeš', govori mu Grga, jer Tonka je od njega skoro dva puta veća. Ali ovan je uporan, Tonka se izmiče, a kolega Matej spremno okida fotoaparatom. Ovnu ne trebaju posebne upute, prirodno je talentiran, ali nema koristi od toga.

'Bi on, ali sve životinje su kastrirane, tako da nema reprodukcije, jer gdje bi tome onda bio kraj', objašnjava Grga. Nakon nekoliko pokušaja Tonka ga se uspijeva otresti i nastavlja pasti pored nekoliko krava zavaljenih u travu. One su kod Grge stigle nakon potresa u Petrinji.

'Našao sam sponzora koji je kupio krave i dogovor s prodavateljima bio je da oni dobivenim novcem obnove štalu, a mi bismo im nakon toga vratili krave. Međutim bili su to stariji ljudi i nisu mogli i željeli brinuti se o njima pa su krave ostale kod nas', pojasnio je.

Svaka od životinja na konaku ima neku svoju priču. Ovan Grom stigao je s Krka kao malo janje pronađeno u drači. Na Grginu konaku prihvatila ga je koza i othranila kao svoga.

Svinja u zagrebačkom stanu

Često se dogodi, priča nam Grga, da ljudi nabave neke životinje kao kućne ljubimce ne shvaćajući u što se upuštaju i kakva je to obaveza pa onda završe kod njega. Poput ljame Kreše ili Pepe, svinje pasmine Minnesota, koju je zagrebačka gospođa držala u stanu. Magarac Filip bio je pak vjenčani poklon. Prijatelji su ga kupili mladencima iz fore i doveli ga na vjenčanje u đurđevački hotel Picok. Mladenci nisu znali što bi s njim pa su ga poklonili Grgi.

'Filip je s nama četiri godine, a bivši vlasnici povremeno ga dođu obići', objašnjava Grga. Jedino o kome se još nije brinuo u ovih skoro deset godina, kaže, je - jazavac. Samo njega nikad nije imao. Ono što svakako valja naglasiti je da svake godine 30 do 40 životinja iz divljine, nakon što budu zaliječene, vrati u prirodu.

Svih deset hektara imanja, ograđenog žicom kroz koju prolazi struja, Grga nije kupio odjednom. Kupovao je parcelu po parcelu, malo-pomalo.

'Nakon što sam se razveo, mogao sam se vratiti kući mami ili napraviti nešto drugo. Odlučio sam se za drugu opciju', kazuje nam Grga, dodajući da je godinama tražio lokaciju i kad ju je našao - to je bilo to.

'Put koji sada postoji nije prije postojao, ja sam ga probijao bagerom, a Općina Virje pomogla mi je i zasula ga šljunkom', objašnjava.

Dubrovački dobrotvor kapetan Ivo

Životinja je iz godine u godinu bivalo sve više i tražio se sve veći prostor, ali novca za kupovinu velike livade tik do već okrupnjenih parcela nije bilo. A onda se pojavio Dubrovčanin Ivo Kojaković.

'On je kapetan duge plovidbe - čovjek je došao, kupio tu livadu i poklonio nam je. Kliknuli smo, svaki mjesec dođe na dva, tri dana', govori nam Grga pa nastavlja da ga uvijek iznenadi ljudska dobrota kad je najteže.

'Zna se dogoditi da na računu nemamo ništa i onda se netko javi i uspijemo zatvoriti svaki mjesec. Ne znam koliko nam mjesečno treba jer se bojim izračunati. Zima je uvijek najteža dok se ne nabavi i ne dođe sijeno. Naravno, uz sve drugo. Uzmite da životinje pojedu roto balu sijena svaki drugi dan zimi. Treba nam oko 50 bala u tih sto zimskih dana, a svaka je između 30 i 40 eura. Bilo je zima kad su nam ljudi poklanjali i po kamion sijena. Uspijemo se pokrpati. Kako? To ne znam ni sam, ali uspijemo', čudeći se tumači Grga, dodajući da je za ovu zimu sijeno osigurano i spremljeno.

Neki bi na Grginu mjestu vjerojatno razmišljali o seoskom turizmu, naplati ulaznica da bi financijski pogurali cijelu stvar, ali za njega to nije opcija. On je na konaku ostvario svoj, kako reče, dječački san, pronašao je mir dovoljno daleko, a opet blizu grada, i komercijalizacija ne dolazi u obzir. Konak ima jednom mjesečno dane otvorenih vrata, a detalji se mogu pronaći na stranici na Facebooku, kada se može doći i vidjeti životinje te u škrabicu ostaviti dobrovoljni prilog. Životinje se može hraniti onim što smiju jesti, ponijeti jabuke i mrkve, može se maziti i igrati s njima, ali jahanja konja nema.

'Znam reći da su djeca premala za jahanje, a da odrasli znaju sami hodati', smijući se objašnjava.

I sam roditelj, otac dvojice sinova, dvadesetogodišnjaka i devetogodišnjaka, kaže da ga najviše raduju kad mu u posjet dođu djeca s puno pitanja te kad s njima izrađuje kućice za ptice i hotele za kukce.

No uz redovan posao timaritelja deva u Hrvatskoj Sahari u Đurđevcu, ovom 44-godišnjem veterinarskom tehničaru manjka vremena, pa mu vikendom uskaču volonteri udruge.

'Da nije njih, ja to sam ne bih mogao sve', govori nam.

Dok se šećemo, pored nas veselo trče emui i povremeno kljucnu nešto, a od gusaka jedva da čujemo jedan drugoga. Sa stražnje strane kuće su volijeri za ptice, a izvan žice pojilište za divlje životinje.

'Imam puno golubova. Golubarstvo je hobi koji izumire. Svi golubari su preko 60 godina i više ne mogu to raditi pa ih prepuste meni. Prijetnja su jastrebovi koji su znali napadati. Ali kako smo othranili dva gavrana, oni su prihvatili pašnjak kao svoje područje pa ga štite. Tu ni dron ne možete dignuti', kazuje nam Grga.

Pored samog ulaza malo je jezero.

'To je njihova plaža. Cijelo ljeto, po vrućinama, životinje su tu provele. I ja sam se znao rashladiti', s osmijehom nam kaže.

Sjeli smo ispred kuće popiti kavu i u trenu se oko nas našlo nekoliko mačića i mačaka. Penju se po nama, pokušavaju prevrnuti šalice, a najstarija među njima s ponosom u zubima donosi netom uhvaćena miša.

Mačići su očišćeni od parazita, čeka ih sterilizacija, pa udomljavanje. Grga više nijednog ne daje, a da nije kastriran. Jedan potpuno crni zalijepio se za potpisnika ovih redaka. Gleda, mota se oko nogu i uživa u maženju. A baš crne, smatra, teško udomljavaju zbog praznovjerja.

Iako bi čovjek očekivao da na tolikoj površini ima psa i kakav vrt, nijedno od toga nije opcija premda je bilo pokušaja s vrtom i voćkama.

'Pasa nemamo jer ih emui doživljavaju kao predatore i odmah se ujedine i napadaju ih. Vrt i voćke nisu opcija zbog koza. Sve obrste', pomalo će rezignirano.

Ljudi su najveće zvijeri

Pasa nemaju, ali jedan im je trenutno na brizi kod jedne od volonterki. Mučna je njegova priča. Grga mota duhan, pripaljuje, otpuhuje dim i gotovo u dahu priča kako je Ben pronađen u polju iskopanih očiju, isturpijanih očnjaka, prebijen, pun hematoma. U razgovoru koji je dotad tekao nastao je muk. Nema veće zvijeri od čovjeka, pomislio sam.

Tišinu prekida lagani povjetarac i kukurikanje pijetla uz kojeg se redovito budi. Uz njega mu je, kad otvori oči u ranu zoru, najdraže čuti Davida Bowieja.

Pitke vode na konaku nema, kišnica je tu za tuširanje i sanitarni čvor, struja stiže iz solarnih panela, a internet je misaona imenica. Grgi tako odgovara. A očito paše i ljudima iz gradova, iz zatamnjenih, hladnih, poslovnih zgrada u kojima mozak pati od nedostatka kisika, pa nije ni čudno da je imao nekoliko molbi u kojima su izrazili želju za isključivanjem iz svijeta oko sebe baš kod njega.

'Za takvu sam opciju uvijek otvoren. Ljudi su doživjeli klasični burnout i tražili su predah. Bili su moji gosti nekoliko dana. Trebalo im je da sjede na livadi, piju kavu i budu nedostupni na mobitel', kazuje Grga.

Pitamo ga osjeća li usamljeno, tako izoliran, posebno kada padne noć i kad dani postanu kraći.

'Ne bih se mogao vratiti na prijašnji način života. Ovo uzima puno, ali ja sam nasmijan. Nije ovo ni daleko od grada. Kad mi usfali, odem na neki koncert, ali sve su nažalost preuzeli narodnjaci i cajke. Možda bi mi trebala žena u životu, možda bi mi bilo lakše, ali s ovim načinom života pomirio sam se s tim da ću teško naći nekog', mišljenja je.

A sela u okolici se prazne, vidi se to dok se vozite. Grga kaže da se nagledao toga - i propadanja i sela i ljudi koji su pokušali nešto, ali su ih ubili krediti.

'Propadale su farme krava i svinja, otkupne cijene bile su male i ljudi su odustajali. Sela su prazna. Opstali su samo oni s velikim brojem grla. Rekli su mi veterinari iz Virja da imam više životinja nego Donje Zdjelice, Miholjanci i Jabučeta zajedno. A to su tri sela. To je tužno', kaže sliježući ramenima.

Premda je ljubitelj životinja, Grga nije vegetarijanac. Ali svoje životinje ne jede.

'Pokušao sam biti vegetarijanac, ali ne podnosim soju. Živio sam na pomfritu i gljivama, a to uz ovaj posao ne ide', pojasnio je.

Nagodinu će konak navršiti deset godina. Ne planira se nikakva posebna proslava, ali bi u proljeće, navodi Grga, svjetlo dana trebao ugledati dokumentarni film Anđela Jurkasa koji priču o njegovu nastajanju prati od samog početka. Uz financijsku potporu, udruzi bi u međuvremenu dobro došla prikolica za sijeno ili za prijevoz konja. Za to stalno imaju potrebu. Ljamu su, za ne povjerovati, prevezli u Renaultu Kangoou.

'Kad sam kretao u ovo, u okolici su me svi gledali kao čudaka. Danas mi znaju reći da sam vizionar i da sam napravio pravu stvar', zaključio je naš sugovornik.