Hidajet Biščević poznati je hrvatski diplomat koji je dugo vremena proveo u Sarajevu na mjestu glavnog tajnika Vijeća za regionalnu suradnju. Na osnovi svoga znanja i iskustva, pozvan je govoriti o trenutačnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i mogućim raspletima krize. Biščević progovara i o odgovornosti Hrvatske i Europske unije prema stanju u BiH i analizira kolika je stvarna prijetnja od izbijanja novog međuetničkog sukoba u toj zemlji
Bosanskohercegovačka politička elita obrušila se na premijera Zorana Milanovića zbog posjeta Mostaru, a on je kritizirao Europsku uniju. Iz diplomatskih krugova u Bruxellesu poručuju mu da bi Hrvatska, umjesto kritika, mogla ponuditi rješenje za probleme u BiH. Kako Vi komentirate nastalu situaciju?
Iskreno, ne vidim razloga za kritiku premijerove odluke da u jeku krize, kad su valovi demonstracija i nasilja mogli skrenuti i u posve neželjene vode, posjeti Mostar. Još u prvim satima izbijanja ovih prosvjeda, ustvrdio sam da njihovi uzroci i njihov legitimitet nisu nimalo sporni – dva desetljeća letargije, statusa quo i vegetiranja bez perspektive dovela bi svako društvo do stanja razočaranja koje prerasta u bijes. Ali ako su uzroci opravdani, rušilačko nasilje svakako nije. Uostalom, većina ovih najnovijih 'proljeća' donijela je više kaosa nego li novog reda, uglavnom zato što su opravdana nezadovoljstva naroda, egipatskog ili sirijskog primjerice, naknadno pokušale uzurpirati, preuzeti i 'ukrasti' različite, nerijetko posve različite političke i svjetonazorske opcije. Opasnost da se to dogodi i u BiH vodila bi krajnje dramatičnim mogućim scenarijima. U tom kontekstu, pojedine reakcije iz Sarajeva, oslonjene o stare reflekse da sve što u BiH dolazi iz susjedstva treba vidjeti kao miješanje ili čak nešto mnogo više, u ovom slučaju nisu na mjestu. Ne mogu baš uvijek susjedi biti alibi za unutarnje neuspjehe koji su, uzgred, očigledni koliko su i uzrokovali proteste.
Je li međunarodna zajednica odgovorna za stanje u BiH?
Nema dvojbe da međunarodna zajednica snosi dio odgovornosti za ovo vegetirajuće stanje BiH, uz unutarnju 'uzurpaciju demokracije' – govorim o uzurpaciji jer se tijekom svih ovih postdejtonskih godina potvrđuje da smjenjujući ciklusi demokratskih izbora samo obnavljaju krizu, odnosno održavaju taj nefunkcionalan sustav. U međuvremenu, svijet je realno stanje 'gurao pod tepih' poznato krilaticom da je Dayton osigurao mir, ali… Nakon tog 'ali', nije se poduzimalo gotovo ništa, osim sporadičnih i ovlaš pripremljenih konferencija tipa Butmir ili nekih novih 'benchmarkova' poput Sejdić – Finci, sve u redanju pretpostavki i preduvjeta koje BiH, disfunkcionalna po dejtonskom defoltu, s postojećim političkim elitama i općim stanjem društva, naprosto ne može savladati. Tako se porađao mentalitet 'profitiranja na nevolji', mijenjaju se vlade i stranke, mijenjaju se šestorke i petorke i trojke, sve se mijenja i sve istodobno stoji u mjestu. I sad, pogledajte, širu geopolitičku sliku – Hrvatska u EU-u i NATO-u, Srbija počinje pregovore, Crna Gora korak do EU-a… Dakle, euroatlantizam zahvaća regiju, a usred regije stoji neugasli vulkan! Doista, trajnu sigurnost i stabilnost regije nemoguće je zamisliti bez trajnog i održivog rješenja za BiH. Štoviše, usudio bih se reći da i trajne sigurnosti za ujedinjenu Europu nema bez osmišljavanja nekog posve novog, kooperativnog, zajedničkog pristupa Bosni i Hercegovini. Pogledajte kako se obnavlja hladnoratovska retorika, kako se širi jaz Unije i Rusije oko Ukrajine… Zadnja stvar što bilo kome treba je to da se i Bosna pretvori u poligon politike nadmetanja, politike 'uzvraćanja udaraca', jer upravo u BiH ima itekako prisutnih platformi koje bi se rado prihvatile da budu pijuni u takvoj igri… za račun vlastite štete, u konačnici, naravno.
Budući da ste hrvatski diplomat koji je dugo vremena radio u Sarajevu, imate li neki prijedlog kako riješiti situaciju u BiH?
Europska unija, upravo zbog ove šire slike, sada stoji pred izazovom i obavezom da osigura 'novi početak' za BiH. Rutinska procedura postojeće strategije proširenja tu već jedva da može pomoći. Po mojem sudu, BiH je toliko specifična da zaslužuje specifičan pristup - primjerice, potreba da se krene u strategijski dijalog o takvom novom Ustavu koji bi zemlju poveo 'od Daytona prema Bruxellesu', uključujući i realističan kompromis oko funkcionalnog unutrašnjeg ustroja bez radikalnog potiranja dvoentitetske strukture, mogao bi biti praćen otvaranjem neke vrste tehničkog pred-screening procesa, o čemu je ovih dana u Bruxellesu govorila i ministrica Pusić. Prihvatite ozbiljan razgovor o novom ustavu, predano i s punom spremnošću na realistične kompromise, i otvorit ćemo vam komunikaciju za približavanje Uniji, drugim riječima. Uostalom, upravo na toj tzv. tehničkoj razini, kad se počne odgovarati na pitanja Komisije, kriju se rješenja za brojna danas krajnje politizirana pitanja!
Imate li neki prijedlog ili mogućnost predložiti ljude koji bi mogli zajednički iznaći rješenje – stručnjake ili političare koje bi netko trebao okupiti?
Osobno, mislim da je moguće osmisliti jednu novu, svježu inicijativu koja bi pokrenula procese u BiH. Osim spomenutih komponenti – dakle, ustavno-administrativne prilagodbe, koja bi se mogla početi provoditi kroz Ustavotvornu komisiju u kojoj ne bi sjedili predsjednici stranaka, već pravni stručnjaci koji bi zastupali parlamentarne stranke, uz pomoć Venecijanske komisije, primjerice – mislim da bi koristilo i formiranje neke međunarodne skupine za praćenje tog procesa i potporu BiH. Unija ili UN osnivali su razne Kontaktne skupine i za mnogo manje probleme nego li je Bosna i Hercegovina.
Je li sada pogodan trenutak za to da se Hrvatska nametne kao regionalni lider i konstruktivnim djelovanjem konačno odbaci krimen koji nosi u odnosu s BiH još od vremena hrvatsko-bošnjačkog sukoba?
Hrvatska, možda više od svih, ima interesa da se angažira na poticanju Unije i međunarodne zajednice da se resetira i ponovo pokrene politička akcija oko BiH. Protok vremena i produljena BiH kriza mogli bi se vrlo teško odraziti upravo na Hrvatsku zbog položaja i brojnosti Hrvata u BiH, zbog sigurnosti, zbog granice itd. Konačno, kao članica EU-a i NATO-a koja graniči s tim prostorom potencijalno 'zamrznutog sukoba', Hrvatska ima i svojevrsnu obvezu poticati Euroatlantsku zajednicu, upozoravati. Razumijem da je broj kriza diljem Europe i svijeta već gotovo nesavladiv, ali njihov broj ne umanjuje razmjere krize u BiH i opasnosti koje ona još potencijalno nosi.
Kolik je, po Vašem mišljenju, domet ovih prosvjeda; hoće li se proširiti po cijeloj BiH i preliti po regiji ili, po najgoroj varijanti, dovesti do novih međuetničkih sukoba?
Prosvjedi su, koliko vidimo, uglavnom zahvatili bošnjačke dijelove Federacije. Na tome dio analitičara gradi i teze o njihovoj stvarnoj namjeri, kao da su svojevrsni test izdržljivosti institucija – sjetimo se protesta zbog matičnog broja, sjetimo se nogometnog huliganizma… Sve su to primjeri testiranja izdržljivosti institucija u neizdrživoj situaciji. Sve su to slike stvarnog stanja stvari i zbog toga upozoravajuće pozivaju na 'novi početak'. Kako stvari mogu izgledati za pet ili deset godina ako se sada ne poduzme cjelovita i razrađena inicijativa za rješenje ovakvog stanja u BiH? Nije to teško zamisliti. Davno rekoh da Bosna i Hercegovina stoji pred izborom između tri E – evolucija, erupcija ili erozija. Jasno je da sve treba učiniti da se potakne evolucija, dakle obnovljeni, iskreni, na realističnim kompromisa temeljen dijalog, potpomognut i podupiran usklađenim djelovanjem najvažnijih europskih i svjetskih sila i institucija.
