Otvorila sam prije nekoliko dana Facebook i naletjela na nešto što me doista naljutilo. S fotografije koju je prilijepila na svoj zid jedna naša, inače ugledna novinarka, zbunjeno me gledalo nepoznato dijete sjedeći u položaju maloga Bude. Bilo je potpuno nago, s naslagama sala poput maskote Michelinovih guma, a slika je naslovljena riječima: 'Kada ste slatki, ali nespremni za ljeto.'

Ispod toga naša je novinarka dodala svoj komentar: Beba bi trebala pročitati priručnik 'Kako postići tijelo za bikini, hahaha...'

Nisam sigurna koliko je umjesno šaliti se na račun nečijeg nepoznatog mališana, pogotovo zbog pretilosti, jedne od gorućih opasnosti za zdravlje djece suvremene civilizacije. Budući da je novinarka i sama majka te civilizirana osoba koja se inače gorljivo zalaže za poštivanje ljudskih prava, pitala sam se kako bi ona reagirala da se netko na sličan način sprdao s njezinim djetetom.

Naravno, kriv je prvenstveno onaj tko je fotku originalno pustio na društvenu mrežu, a bio je dovoljan jedan klik na naslov da i mi, negdje u dalekoj Hrvatskoj, saznamo kako je riječ o 'ponosnoj' majci, izvjesnoj Sari Weinstock te da je beba curica. Mama Sara još se urbi et orbi pohvalila kako je kćerkicu hranila isključivo majčinim mlijekom i da joj je žao što je u međuvremenu izgubila nekoliko rolica sala, budući da je sada, 21 mjesec stara, vrlo živahna. Mamu spominjem kao dokaz kako se zastrašujuće lako dočepati identiteta djeteta, pa makar ono bilo s nekog drugog kontinenta. Svaki roditelj djetetu će reći da ne razgovara sa strancima, ali će sam preko društvene mreže strancima neoprezno ponuditi informacije o svom mališanu.

To je tek usputni dokaz o tome kako u vremenu novih tehnologija intimu vlastite djece neoprezno i lakomisleno izlažemo javnosti, vrijeđajući dio djetetove privatne sfere, bez njegove mogućnosti samoobrane. Što ima intimnije i svetije od samog čina djetetova rođenja, ali neke će se majke njime javno pohvaliti na mreži 'proudmama', držeći u naručju još krvavu bebu pred nepoznatim brojem nepoznatih korisnika. Uostalom, ako je Mark Zuckerberg objavio svoju fotku iz vremena kada je još puzao, zašto ne bismo i mi?

Umjesto obiteljskog albuma za obiteljsko sjećanje na najdraže, dobili smo na Facebooku dnevna izvješća ushićenih baka i djedova, mama i tata o njihovim mezimcima i unucima, prvim koracima, prvom zubiću, opeklom prstiću, proslavi rođendana, priredbi u vrtiću, brčkanju u moru, prvim crtežima i radostima na snijegu. Umjesto svoje identifikacijske fotografije, neki stavljaju sliku vlastitog djeteta ili unuka. U posljednje vrijeme Facebook je prepun video priloga klinaca i kućnih ljubimaca popabirčenih sa svih strana svijeta, koji će vas rasplakati od ganuća ili nasmijati do suza smiješnim dječjim anegdotama. Jednako su popularni pitomi psići koji se maze s kanarincem, kao i mali genijalci koji savršeno oponašaju dirigenta iz pozadine orkestra. Važno je izazvati emociju, pri čemu su i kućni ljubimci i djeca strpani u isti zabavni koš, gdje i debelu bebu ne doživljavate kao maloga čovjeka, nego kao objekt sprdnje.

U zapadnom svijetu sve je više specijaliziranih mreža, online foruma i blogova na kojima roditelji, mahom majke, javno raspravljaju i izmjenjuju iskustva o hrani, odgoju, bolestima, pelenama, vjetrovima, proljevu, cjepivu... Nedavno istraživanje američkog Sveučilišta Michigan pokazalo je da to čini više od 60 posto majki i trećina očeva djece do četiri godine. Trideset posto ih raspravlja o navikama spavanja, 26 posto o hrani i dojenju, 19 posto o kažnjavanju, 17 posto o čuvanju djece i 13 posto o problemima u ponašanju. Pokazalo se da od svih majki koje koriste Facebook, 97 posto objavljuje fotografije mališana, 89 posto ih redovito obnavlja status, a 46 posto stavlja video, ali tri četvrtine ih ne smatra da oni, nego drugi roditelji u tome pretjeruju.

Većina to smatra prihvatljivim sve dok sami roditelji odlučuju koliko i što će objaviti, ali u posljednjem ispitivanju Pew Research Centra, 57 posto korisnika Facebooka s djecom mlađom od 18 godina smatra neprihvatljivim korištenje slika svoje djece bez njihova pristanka i sve ih je više zabrinuto zbog rastuće svijesti o upitnoj sigurnosti interneta.

Stoga, oprez, upozoravaju stručnjaci: svaki put kad objavite post o svom mališanu na društvenoj mreži, pomažete stvoriti bogatu zbirku podataka o njemu, koja može biti trajan i njegov potencijalno problematičan online profil. Kad se fotografija vašeg djeteta pojavi na Facebooku, Instagramu ili Gmailu, potpuno je kontrolirati ne mogu više n stručnjaci, kamoli vi. Ona ima neki svoj put, nju i nečasni ljudi mogu koristiti u nečasne svrhe. U Americi se razvila subkultura 'igranja s tuđim djetetom', pri čemu se kradu fotografije nepoznate djece, predstavljajući ih kao svoju. Današnji klinci stoga imaju mnogo manje individualne slobode nego što su ih u njihovim godinama imali roditelji, a iz orvelovske goleme 'memorijske rupe', hakeri vrlo lako mogu izvući ono što ih zanima, bez obzira na sav oprez i sve zaporke. Bezbroj aplikacija i web stranica danas se oslanja na prepoznavanje lica, a stvar je trenutka kada će bio identifikacija postati sveprisutna.

Postovi se mogu koristiti za identifikaciju djeteta, mjesto stanovanja, adresu vrtića, sve što nekom bolesnom umu može poslužiti za krađu identiteta vašega djeteta, upozoravaju u Oxford Internet Institutu, savjetujući da nikako ne navodite datum i mjesto rođenja i puno djetetovo ime. U nekim situacijama kao što su sporovi oko skrbništva, postovi mogu poslužiti kao argument suprotne strane o zloporabi vlastitog djeteta. Ono što se danas smatra privatnom informacijom, nitko ne jamči da će takvom ostati u budućnosti. I da će se svidjeti djetetu kada odraste.

U Americi već danas petina poslodavaca koristi profile na mrežama u ocjenjivanju podobnosti kandidata za posao. Europski sud pravde presudio je da imate 'pravo na zaborav' i 'pravo na povratak u anonimnost', odnosno da se na vaš zahtjev moraju brisati svi podaci koje smatrate nedoličnim, uvredljivim ili diskriminirajućim, ali u praksi je u slučaju manjih tražilica nemoguće odgovoriti na sve upite.

I dok većina još uvijek želi izaći iz sive anonimnosti, polako se broje roditelji koji ni pod koju cijenu ne žele informacije i slike djece objavljivati na društvenim mrežama. 'Svojoj kćeri želim dati šansu da sama oblikuje svoje online prisustvo. Želim joj dati priliku da sama odabere vrijeme kada će postati 'digitalni građanin'', kaže u New York Timesu jedna američka majka.

Možda su ovi strahovi pretjerani, ali nedavni slučaj dvogodišnje djevojčice Maše, koju je troje francuskih građana otelo usred Beograda, surovi je dokaz opasnosti kojima možete nesvjesno izvrgnuti vlastito dijete. Policija je otmičare, srećom, ulovila na graničnom prijelazu u Šimanovcima te je sve završilo sretno, a onda su se otkrili razlozi otmice. Rastajući se od muža, jedna od otmičarki je pod svaku cijenu htjela dobiti skrbništvo nad kćeri te se sjetila na internetu pronaći curicu koja izuzetno sliči njezinom djetetu, prevesti je preko granice s kćerinom putovnicom i u Francuskoj podvrgnuti DNK testu, koji bi 'dokazao' da biološki otac djeteta nije njezin muž. Surfajući internetom, naišla je na malu Mašu. Uz malo truda otmičari su očito lako došli i do ostalih podataka o žrtvi.

Da je monstruozni plan kojom nesrećom uspio, ne zna se što bi učinili s 'viškom' beogradske djevojčice, ali i bez toga teško mogu zamisliti traumu roditelja koje će godinama proganjati sjećanje na najgori dan u njihovu životu.