Rudari su pokrenuli tužbu i odštetni zahtjev od 7,750 milijuna pesosa (oko 11,5 milijuna eura), što znači da bi u slučaju pobjede svaki od njih dobio oko 379 tisuća eura.

Tužba je podnesena pred IX. civilnim sudom glavnoga grada Čilea, Santiaga, i u njoj se kaže da je odgovarajuće državno tijelo, Nacionalna služba za geologiju i rudarstvo (Sernageomin), učinilo propust time što je dalo dopuštenje rudniku San José (Sveti Josip), u pustinji Atacama, 830 km sjeverno od Santiaga, unatoč činjenici da je u njoj prije velike nesreće od prošle godine bilo nekoliko urušavanja te je bilo utvrđeno da se ne poštuju odredbe o ventilaciji i izlazima za nuždu te da su rudari u više navrata bili upozorili na opasnost od nesreće.

Odvjetnik rudara, Edgardo Reinoso, tvrdi da će se lako dokazati da su rudari bili u pravu s upozorenjima, nadasve zbog toga što je rudnik u nekoliko navrata dobio kraće zabrane rada.

Rudari, koji svi od reda boluju od PTSP-a, čekaju i na odluku Državnog tužiteljstva oko odgovornosti vlasnika rudnika, Alejandra Bohna i Marcela Kemenyja, kako bi krenuli s posebnom tužbom protiv njih, kao i odgovarajućim odštetnim zahtjevom.

O dirljivoj epopeji spašavanja rudara 13. i 14. listopada tportal je iscrpno izvještavao, kao i o postojanju dokaza da je rudnik prije velikog urušavanja 5. kolovoza bio u doista opasnom stanju.

Čileanski predsjednik Sebastián Piñera obvezao se pred oslobođenim rudarima i ljudima medija da će se raditi na poboljšanju uvjeta rada u cijeloj zemlji te da se nikada više neće raditi 'u tako nesigurnim i nehumanim uvjetima' kakvi su bili oni u rudniku San José. O nesigurnim okolnostima svjedočili su već mnogi, kako rudari koji su ostali 69, odnosno 70 dana pod zemljom, tako i oni koji su odustali od silaska u rudnik na sam dan urušavanja, 5. kolovoza.

Priče koje su se čule izvanredne su, kao što je, primjerice, ona rudara Alejandra Valerije. I on je trebao sići u rudnik u kojem je prije šest godina poginuo rudar Pedro Gonzalez, gdje je dvije godine kasnije pao Fernando Contreras, gdje je 2007. umro Manuel Villagran, gdje je 3. srpnja 2010. godine bez noge odsječene u nesreći na istoj dubini od 700 metara ostao Gino Cortes, gdje su 5. kolovoza tamo isto ostala zatrpana 33 rudara.

Ali Valeria se sjeća samo dana prije katastrofe, kada mu je iskusni Yonny Barrios, koji je u dubini djelovao kao bolničar i priručni psiholog, gledajući pukotine u galerijama, rekao: 'Ovaj rudnik previše plače, samo što se nije slomio.'

Previše je tu nesreća bilo, previše znakova da cijeli posao ne valja, previše tehničkih kvarova, ali je potreba za tom crkavicom od dnevnice bila golema za većinu koja se oglušila na sve te znakove. Osim Alejandra Valerija, koji je poslušao onaj glas koji mu je stigao iz utrobe i koji mu je govorio: 'Ne silazi, misli na sebe i na svoje, ne silazi!'

Manuel González, prvi spasitelj koji je sišao u rudnik i zadnji koji je iz njega izišao, potvrđuje da su to bili nehumani uvjeti. Ventilacija je bila očajna. Ljudi su radili na 38 do 40 Celzijevih stupnjeva, a vlaga je bila tolika da su morali hodati polugoli jer im je odjeća stalno bila mokra.

Kad je pretposljednji od šest spasioca išao gore, Manuel je, kao zadnji u rudniku, imao vremena i mira razmotriti još jednom u kakvim su to uvjetima ljudi radili i boravili na toj dubini te koliko im je moralo biti teško ta prva dva tjedna bez hrane, sve dok ih u jedanaestom pokušaju sonda nije pronašla i potvrdila da su živi.