U postojbini Džingis Kana i Zlatne Horde paralelno teku dva procesa: zlatna groznica s jedne strane, a s druge pomor stoke koji uništava onaj dio stanovništva (30- 40 posto) koji i dalje živi nomadskim životom.

Otkriće zlatnih nalazišta i izvoz plemenite kovine u susjednu Kinu stvorili su klasu novih bogatuna u zemlji od ni tri milijuna duša, u kojoj nomadi izvan Ulan Batora i još nekolicine gradova potroše jedan do dva dolara dnevno.

Istovremeno, nekoliko iznimno oštrih zima potamanilo je nomadima stoku. BBC piše da je od hladnoća proteklih godina izginulo oko osam milijuna domaćih životinja – konja, jakova, kozi itd. U očajničkim naporima da prežive, bivši stočari odlaze do rudnika zlata i kopaju na sve moguće načine.

U procesu koji zapadni mediji nazivaju 'najvećom zlatnom groznicom u 21. stoljeću', bivši stočari ne prezaju od zalaženja u opasne, neregulirane rudnike, često opremljeni najprimitivnijim lopatama i pijucima. Neki navodno kopaju i rukama. Dnevno, prema BBC-ju, zarade do 10 dolara.

Ilegalni kopači, kojih navodno ima oko sto tisuća, prozvani su nindža-rudarima jer rade noću i koriste zelene posude koje su nekoga podsjetile na oklope nindža-kornjača. Prema podacima lokalnih NVO-a, godišnje se prokrijumčari oko sedam tona zlata koje su iskopali takvi ilegalci.

Ono što pronađu, obično prodaju na crno, a prostor za djelovanje nastoje im ograničiti velike kompanije poput Oyu Tolgoija, šest milijardi dolara vrijednog  rudnika koji je postao najveća strana investicija u zemlji.

Osim potrage za zlatom, među propalim stočarima aktualna je i potraga za grobnicama mongolskih kanova, koji su često bili pokapani skupa sa svojim blagom jer se vjerovalo da će im ono biti potrebno na drugome svijetu. Tako i mnogi artefakti iz oskvrnutih grobova završavaju preko granice, u nezasitnoj Kini. Psihička tragedija je tim veća što kopači, da bi došli do zlata, moraju raditi stvari koje su protivne njihovim vjerovanjima; Mongoli su duhovno povezani sa svojom zemljom.