Jer, naime, taj nesretni zakon s kojim su se moguli izrugivali nije se izravno odnosio na njih i njihov novčanik, niti na uzbudljivi biznis koji su u međuvremenu širili sve do nekretninskih akrobacija ili bizarnih samoubilačkih poslovnih pothvata vizionarski daleko ispred našeg medijskog vremena. Ne, tričavi komadić papira proizveden u Saboru romantično je trebao ići na korist jedino novinarima - u međuvremenu svedenim na pionire autsorsanja u Hrvatskoj i jeftinu najamnu radnu snagu - te njihovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo. A slučaj je, eto, htio da je upravo taj zakon bio valjda jedini koji je izgledao razumno i logično, dok s druge strane nije predvidio ama baš nikakve sankcije za one koji ga krše.

Zakon o medijima, dakle: usvojen 2004. godine, predviđao je da u roku od šest mjeseci sve novinske redakcije u državi imaju usvojiti statut, dokument kojim bi vlasnici i zaposlenici precizno regulirali pravila ponašanja, a između ostaloga i ključnu stvar - način na koji se bira glavni urednik. Iz hrvatske perspektive ideja je zvučala pomalo utopistički, a neke je vjerojatno ugodno ili neugodno asocirala na osnovne odlike samoupravljanja, mada na ovom mjestu treba biti iskren i kazati da se radi o valjda najlogičnijoj mogućoj praksi u ovoj profesiji.
I to baš u kapitalizmu: kao što novinarstvo nije proizvodnja cipela na traci, već složeno i ponekad teško dokučivo ispreplitanje različitih ideja i osjećaja o društvenoj odgovornosti i općem dobru, tako i glavna kvalifikacija za vodeću ulogu ne može biti položaj gazdinog sina, niti posao mogu provoditi krotki i poslušni predradnici. Ne treba ići daleko, dovoljno je skoknuti do Italije, Francuske ili Austrije i uvjeriti se da baš u zemljama s puno stabilnijom žurnalističkom tradicijom i bogatijom medijskom kulturom glavnu riječ kod biranja glavnih urednika imaju baš 'mali i obični' novinari.

Ta pozicija je, naposljetku, uvijek bila i ostala vrh redakcije, samo što je kod nas u pravilu uspješno svedena na slijepo crijevo korporativnog hranidbenog lanca. Glavni urednik više nije bio redakcijski buldog, postao je vlasnikova pudlica.

Uglavnom, prošlo je famoznih šest mjeseci otkako je nekakva hrvatska vlada propisala da novinari imaju pravo birati tko ih vodi, prošla je potom i cijela godina, pa onda i punih šest godina, a do ljeta gospodnjeg 2013. godine nanizalo ih se točno devet komada. Hrvatski mediji u međuvremenu su odradili nekoliko ciklusa razvoja i propadanja i u tom procesu vidjeli smo baš svašta - od lažnih intervjua do otvorenog stavljanja u službu politike ili krupnog kapitala. Od nepismenih glavnih pera do huškačkih perjanica i njihovih prozirnih pamfleta. Od pretvaranja nekad ozbiljnih novina u reklamne letke do propasti cijenjenih listova s kojih politika ni na samrtnom hroptaju nije željela maknuti šape. Svim čudima smo, dakle, svjedočili, makar bi se proces mogao opisati u par kratkih i jednostavnih činjenica.

Povjerenje čitatelja dramatično se urušilo, a tiraže novina su se slijedom toga svele na četvrtinu nekadašnjih. Onda je nestalo novca, pa je kvaliteta još dodatno pala. Izgubljene su stotine radnih mjesta, a nekad cijenjeni novinari - od uglednih političkih komentatora do prvoboraca istraživačkog novinarstva u samostalnoj Hrvatskoj - nestali su sa scene. Snalažljiviji su otvorili kakav kafić ili slastičarnicu, oni s boljim želucem prebacili su se u glasnogovorničke i PR vode, dok su naivni i svojeglavi mahom su završili na ulici.

Naravno da za sumrak profesije ne može biti kriva samo činjenica da su novinari cijelo vrijeme nemoćno promatrali kako i sami podmazuju vlasnikov predatorski političko-poduzetnički biznis, ali oni bogme definitivno nisu ni prvi na listi za odstrel. Praksa je samo pokazala da će, nažalost, imati slobode točno onoliko koliko im politika dodijeli, dok će im gazde pružiti samo ono što im ista ta politika otme. Prijetnjom ili ucjenom. Još preciznije: para vrti gdje burgija neće.

I tako je vlasnicima hrvatskih dnevnih novina prošlog ljeta PDV smanjen s deset na pet posto, ali pod uvjetom da konačno barem počnu poštovati taj nesretni zakon iz 2004. godine. Bilo je naprosto dirljivo u tim trenucima promatrati kako su ljudi najednom postali profesionalno i ljudski osviješteni, kako kume i mole vlastite novinare da potpišu te famozne statute redakcija i na pladnju im nude mogućnost izbora glavnih urednika. I to baš oni koji su se godinama obožavali uspoređivati s Le Mondeom ili The New York Timesom, dok su s druge strane po redakcijama provodili sjevernokorejsko-murdochovsku kombinaciju kadrovske politike.

Upalilo je. Sve glavne hrvatske dnevne novine nabrzinu su dobile dokumente koji novinarima garantiraju ulogu u odlučivanju, potom je za jedinog kandidata za glavnog urednika Jutarnjeg lista zatražen pristanak redakcije, a ovih dana svjedočili smo gotovo pa reality showu u Slobodnoj Dalmaciji. Trojica pretendenata, predstavljanje pred vlasnicima, a potom i unakrsno ispitivanje pred stotinjak kolega. A onda tajno glasanje, čije rezultate će vodstvo korporacije valjda ispoštovati - ako mu nije milija dvostruko viša stopa PDV-a.

I ima neke svemirske pravde u činjenici da se cijeli proces pionirski odvio najprije u splitskom listu, tom nesretnom poligonu za iživljavanje još otkako je puškom 'oslobođen' prije dvadeset i kusur godina. Zasluge možda nosi čudnovati institut predstečajne nagodbe Europapress holdinga, možda vlasnički vakum i iščekivanje novog gazde, a možda i nečija nečista savjest. Onoga, recimo, tko se hvali stotinama milijuna ulaganja, dok je u stvarnosti Slobodnu Dalmaciju ostavio bez nekoliko stotina kioska, dijela tiskare i sjedišta u rodnom Splitu. A uskoro će i bez nešto novca i potraživanja, kad ovu tvrtku konačno i definitivno utopi u sustavu EPH

Svejedno, što god bilo. Novinari možda nisu dobili toljage, ali jesu barem glasačke listiće - a s njima treba pametno, znaju biti puno učinkovitiji...