Rusija obnavlja projekt izrade ekranoplana, monstruoznog mlaznog zrakoplova dizajniranog u bivšem Sovjetskom Savezu za uništavanje neprijateljskih nosača zrakoplova, izjavio je proteklog vikenda Sergej Dementjev iz Središnjeg dizajnerskog ureda Aleksejev na sajmu hidroaviona i prateće tehnike koji se odvija u Gelendžiku, na Krimu
'Još uvijek imamo prototip koji je gotovo dovršen, iako kasnije nije zaživio. Ovaj put razmatramo mogućnost da ekranoplan prilagodimo civilnom zrakoplovstvu, no ukoliko bude potrebno, vrlo lako se može pretvoriti u vojni avion jer pored transporta vojnika i tehnike, ekranoplan može služiti u akcijama spašavanja te borbenim misijama', kazao je Dementjev dodajući kako je za projekt ekranoplana Spasitelj zainteresiran i strani ulagač.
Prototip ekranoplana, osobito onog klase Lun nazvan ubojica nosača zrakoplova bio je naoružan sa šest nadzvučnih protubrodskih navođenih projektila Moskit, od kojih je svaka sposobna potopiti nosač zrakoplova, čak i u olujnim uvjetima kada valovi dosežu visinu od pet do osam metara.
Prvi prototip ekranoplana kojeg su zapadne tajne službe prozvale Kaspijskim čudovištem, izgrađen je još 1966. godine, a njih je najviše fascinirala brzina od 400 kilometara na sat kojom se kretao s lakoćom, unatoč ukupnoj težini s teretom od 500 tona, dužini od 106 te širini od 42 metara.
U ruskom konstruktorskom uredu napominju kako nova verzija ekranoplana može pomoći u povezivanju Krima s ostatkom Rusije, a zbog svoje brzine i nečujnosti može biti koristan i ruskoj vojsci, ponajviše stoga što leti na samo pet do osam metara nadmorske visine, što ga čini vrlo teškim za otkrivanje. No, ostale specifikacije u dizajnerskom uredu nazvanom po tvorcu prvog ekranoplana Rostislavu Jevgenijeviču Aleksejevom nisu precizirali, iako je za pretpostaviti kako će novi ekranoplan biti znatno manjih dimenzija od Kaspijskog čudovišta.
Valja napomenuti kako je razvoj tog nevjerojatnog vozila bio moguć zbog tzv. ground efekta, zbog čega ekranoplan može nositi teret jednak njegovoj težini nekoliko metara od morske površine pri brzini i do 400 kilometara na sat.
Radi se, naime, o aerodinamičnoj interakciji između krila i površine pri čemu ta vrsta vozila ne leti u slobodnom letu nego na nekoliko metara od zemlje ili vode na nekoj vrsti zračnog jastuka koji se stvara vrtloženjem zraka oko njegovih krila, što je znatno ekonomičnije od slobodnog leta.
U nekim zemljama poput Australije i Južne Koreje je klasificiran kao brod pa ne podliježe avionskim standardima te ga je jeftinije graditi. Projekt su istovremeno pedesetih godina počeli razvijati u SAD-u, Njemačkoj i bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je jedino koliko-toliko zaživio.
