Gdje se nalazi te s koliko točno ljudi, oružja i novca raspolaže taj 49-godišnji Čečen, javnosti nije poznato. On sam tvrdi da na Sjevernom Kavkazu protiv ruskih vlasti i Moskvi odanih, mjesnih hijerarhija ratuje nekoliko tisuća mudžahedina. Znanstvenici pak procjenjuju da bi Umarov pod sobom mogao imati tek nekoliko stotina bojovnika. No broj simpatizera vjerojatno je mnogo veći. Ekstremni, gerilski selefizam koji uzima maha na ruskome dijelu Kavkaza, vjerojatno nije koordiniran samo kroz jednog vođu. Moguće je da raznorodne skupine koje operiraju po raznim republikama ne komuniciraju između sebe, niti im je u glavama isti film.

Tako se, recimo, još uvijek ne zna tko stoji iza dva samoubilačka bombaška napada u Volgogradu prošlog mjeseca. U njima su ubijena 34 slučajna prolaznika. Dio ruske javnosti koji odbija misliti ono što mu servira režim Vladimira Putina upozorava da su jedine informacije o tim napadima one koje dolaze od ruskih tajnih službi. A vjerodostojnost tih službi odavno je pod sumnjom. Već barem 15-ak godina strahuje se da su umiješane u terorističko podzemlje i manipulaciju javnim mnijenjem.

Zapadni mediji, uvijek skloni pojednostavljivanju stanja u Rusiji, odmah su povukli paralelu između volgogradskih bombaških pokolja i Dokua Umarova koji je u video poslanici prošlog ljeta pozvao na novi džihad i sprečavanje Olimpijskih igara 'svim sredstvima koje Alah dopušta'. Sudeći po osobnoj biografiji, u mozgu Umarova i ubijanje slučajnih prolaznika, pa i djece, može biti 'Alahu prihvatljivo djelo'; Umarov je, naime, osobno preuzeo odgovornost za bombaške napade u moskovskom metrou (2010., 40 mrtvih) te na aerodromu Domodedovo (2011., 36 mrtvih), a neki mu pripisuju i sudjelovanje u otmici djece i civila u osnovnoj školi u Beslanu, kada se talačka kriza pretvorila u nezapamćeni masakr s oko 385 mrtvih, među kojima je bilo 186 djece.

No oko stvarne uloge i moći Umarova da organizira ubilačke napade izvan područja Kavkaza postoje brojne dvojbe. Taj peti i posljednji predsjednik samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije, (svi njegovi prethodnici bili su ubijeni) nakon slabljenja ideje nezavisne Čečenije proglasio se emirom mnogo prostranije, umišljene kvazidržave 'Emirat Kavkaz'. Njegova je skupina malobrojna i vjerojatno se skriva u neprohodnom gorskom međuzemlju Čečenije i Ingušetije. Umarov se u svojim video obraćanjima služi ruskim jezikom, ali teško je pronaći potpuno vjerodostojne snimke na kojima preuzima odgovornost za zločine koji mu se pripisuju.

Stručnjaci upozoravaju da njegova borba za šerijatsku, panmuslimansku državu nema mnogo zajedničkog s onom borbom koja se 90-ih vodila u Čečeniji, a broj njegovih današnjih sljedbenika ne može se uspoređivati s negdašnjim masovnim pokretom u toj zemlji.

Stvar je u tome da se, kako kaže poljski politolog Wojciech Górecki, sredinom prošlog desetljeća borba za 'nacionalno oslobođenje' Čečenije počela transformirati u internacionalni islamski džihad. Separatističke državotvorne parole s vremenom su zamijenjene religijskima - takvima koje bi otpor Moskvi mogle raspiriti po cijelome Kavkazu, čijim sjevernim dijelom dominiraju muslimanski narodi.

Čečenija tu već godinama nije problem broj jedan: najgore stanje je u Dagestanu, zatim u Ingušetiji, a povremeno se destabiliziraju i druge republike poput Kabardino-Balkarije.

Neke kavkaske islamiste, poput Umarovljeve skupine, UN dovodi u vezu s Al Kaidom. Politolog Górecki smatra da bi obje skupine mogle biti djelomično financirane iz istih izvora, ali ne navodi kojih. 'O realnim vezama može se govoriti samo u kontekstu novčanih tokova - iako je s vremenom osnovni izvor financiranja za kavkaske bojovnike postao danak koji njima plaćaju lokalni poduzetnici. Poznato je i da su neki islamisti prošli rat u Afganistanu, no nije moguće govoriti o dubljim vezama s Al Kaidom', kazao je Górecki u intervjuu prije godinu i pol.

Međutim, od vremena te izjave do danas navodno su stotine kavkaskih džihadista otišle ratovati u Siriju, i tek treba vidjeti kakve će sve veze sa svjetskim teror-organizacijama proizaći iz tog ratnog zla.

Olimpijske igre u Sočiju provode se uz navodno neviđene mjere osiguranja - što ljudske, što tehnološke. Već sada, mjesec dana prije otvaranja, u gradu i okolici vlada izvanredno stanje. Prijašnja svjetska iskustva govore da su šanse za teroristički udar na samim Igrama relativno male. S druge strane, one se nikada nisu odvijale na rubu tako opasne regije kao što je Kavkaz.