Nakon što je prošlog tjedna Europski parlament dodatno zamrznuo proces primanja Turske u EU, koji traje već 53 godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan slavodobitno je izjavio kako s Rusijom i Kinom ozbiljno razmatra ulazak svoje zemlje u moćnu šestočlanu Šangajsku skupinu za suradnju (SCO), organizaciju zaduženu za gospodarsku i sigurnosnu suradnju zemalja članica - Rusije, Kine i bivših sovjetskih republika bogatih energentima Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana. Službeno se ne radi o vojnom savezu, no mnogi SCO smatraju protutežom NATO-pakta i ozbiljnim vojno-političkim udruženjem koje bi ulaskom Turske i njezinim dramatičnim zaokretom prema Istoku dobilo na dodatnom globalnom geopolitičkom značaju s kojim će se Zapad teško miriti
Iako se službeno ne radi o vojnom savezu, u osjetljivom trenutku najzategnutijih odnosa Moskve i Washingtona od kraja Hladnog rata, zapadni analitičari savez s pravom smatraju protutežom NATOpakta budući da su zemlje članice Kina i Rusija koje imaju specifičan vojni odnos, dok unutar same skupine od 2005. status promatrača imaju Indija, Iran, Pakistan i Mongolija
Sve države, osim potonje, smatraju se nuklearnim velesilama koje su umrežene složenim odnosima koji počivaju na ovisnosti o isporuci iranskog plina, a ako Iran postane stalni član skupine, čemu teži, prijašnje zapadne najave o napadu na Iran mogu se u potpunosti zaboraviti, jer u trenutačnoj konstelaciji snaga Rusija bi itekako mogla tu zemlju staviti pod svoju izravnu zaštitu, baš kao i Tursku koja je odlučila okrenuti leđa Zapadu.
I Peking bi vrlo lako mogao donijeti odluku o primanju Irana kao stalne članice jer kinesko gospodarstvo uvelike ovisi o iranskoj nafti, a nije nevažno spomenuti kako je Iran već otvorio plinovod preko Pakistana za Indiju, što u prijevodu znači kako su i ove dvije nuklearne sile već duboko u punopravnom članstvu ovog specifičnog saveza protuteže.
Tursko uskakanje u istočni savez
Svoju priliku u savezu vidi i Turska koja se ulaskom na ogromno kinesko i indijsko tržište nada osnažiti svoje gospodarstvo, a profitirala bi i uvozom sigurne i jeftinije energije, ali i privlačenjem krupnih investitora s Istoka, ponajviše onih iz Kine.
Stoga ne treba čuditi Erdoganova najava inicijative za uskakanje u savez, čime neprikosnoveni turski čelnik dodatno ojačava svoju poziciju i prije nego što se oformi nova američka administracija i jasno postavi politika budućeg predsjednika Donalda Trumpa spram Turske kao dosadašnjeg privrženog saveznika.
Moskva je turske apetite vezane za ulazak u moćnu skupinu toplo pozdravila, imajući pritom u vidu kako Zapad tim potezom Ankare automatski gubi, pored Izraela i Saudijske Arabije, jednog od najznačajnijeg saveznika na Bliskom istoku. S druge strane Peking je nešto suzdržaniji, osobito stoga što su mu dobro poznata djelovanja turskih tajnih službi unutar radikalnog ujgurskog islamističkog pokreta na zapadu najmnogoljudnije države svijeta koje opskrbljuju turskim putovnicama kojima ulaze na sirijska ratišta.
Erdogan se vrlo jasno odredio prema istočnom savezu izjavivši kako Turska u Šangajskoj organizaciji za suradnju vidi realnu alternativu za članstvo u Europskoj uniji koja tursku kandidaturu zavlači nevjerojatnih 53 godine. Pritom je kazao kako je tursko priključivanje SCO-u ništa drugo do svojevrsni Brexit koji bi se, po njegovu mišljenju, mogao dogoditi i Francuskoj te Italiji
Pogonska goriva skupine
Iako je platforma suradnje Šangajske šestorke, organizacije koja pokriva četvrtinu svjetskog stanovništva dovoljno široko postavljena kako bi obuhvatila gospodarska, socijalna, kulturna i ekološka pitanja, ona, međutim, na prvom mjestu ima zapravo svoj prvobitni karakter vojne, sigurnosne i geostrateške suradnje koja ponajviše ide na ruku Moskvi i njezinim naporima u stvaranju nove multilateralne političke karte svijeta s kineskim gospodarstvom i iranskom naftom i plinom kao pogonskim gorivom te ruskim naoružanjem kao zalogom za vojno očuvanje saveza.
Mogućnost primanja Turske i Irana kao stalnih članica dolazi upravo u trenutku kada je istok Europe postao prostor za vojne manevre kakvi nisu viđeni od hladnoratovske podjele, ali i u vrijeme slabljenja projekta Bijele kuće o Transpacifičkom partnerstvu (TPP) koje je ključna inicijativa jačanja američkog utjecaja u Aziji.
Koliko je Rusija opasno počela igrati na kartu Šangajske skupine, dovoljno govore i najave kako se ozbiljno razmatra podizanje Bjelorusije na status promatrača, a Azerbajdžan, Armenija, Kambodža i Nepal mogli bi se uskoro pridružiti obitelji kao partneri za dijalog, što je stepenica niže od punopravnog članstva.
Razbijanje monopola u Africi i Latinskoj Americi
Posebno je važna nedavna izjava glavnog tajnika SCO-a Dmitrija Mezenceva koji je ustvrdio kako je sve više zahtjeva iz različitih zemlja koje se žele priključiti Šangajskoj skupini, a među njima su i Sirija, Egipat, Maldivi i Šri Lanka, čime je organizacija dobila pokazatelj kako je itekako živa te da se dinamično razvija i jača autoritet i utjecaj u regiji koji se temelji na sve većoj primamljivosti multipolarnog svijeta.
Takvo je razmišljanje gotovo u potpunosti zaživjelo i u Latinskoj Americi, što se vidjelo u zajedničkoj izjavi skupine UNASUR, kada su čak i američki južnoamerički saveznici odustali od potpore neustavnom rušenju vlasti u Venezueli, a nešto slično dogodilo se tijekom prošlog summita Organizacije američkih zemalja (OAS) na kojem su se latinoameričke zemlje jednoglasno suprotstavile Sjedinjenim Državama i Kanadi da se ne miješaju u unutrašnje političke probleme, što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo.
Stručnjaci ocjenjuju kako Rusija zasad prilično efektivno razbija zapadni monopol u Aziji, a u tome joj dugoročno najviše ide na ruku prenaprezanje i zauzimanje Sjedinjenih Država drugim izazovima, osim onih koji se izravno tiču Azije kao kontinenta neslućenih gospodarskih mogućnosti i kojem nesumnjivo pripada ovo stoljeće.
