U ionako siromašnom arsenalu medijskih napisa, posljednji se samit EU-a unaprijed proglašavao 'povijesnim' i 'odlučujućim' te onim na kojem će se donijeti sudbonosne odluke za budućnost čitavog EU-a. Takva posve nerealna očekivanja samit nije mogao ispuniti, te je rezultat ispao, s jedne strane, relativno predvidljiv i mlak, a s druge, vjerojatno jedini mogući u trenutnoj zamršenoj konstelaciji donošenja europskih odluka.

Iscrtan je put prema nekom obliku jače ekonomske integracije - pojačana verzija pakta o stabilnosti, koji bi trebao donijeti neku vrst zajedničkog europskog mentorstva nad krhkim članicama, trebala bi, prema procjenama, u potpunosti biti dovršena u ožujku sljedeće godine. S ciljem da se prije svega izbjegne grčki scenarij, novi će sporazum, koji se sada može svesti na formulu 27 minus jedan, sa sobom povući i niz zakonskih usuglašavanja, ne samo u monetarnoj politici, već i u politici rada i socijalne sigurnosti.

No zato euroobveznice (zbog njemačkog odbijanja) nisu bile na programu, jednako kao što i dalje nije jasno definirana uloga ECB-a. O nužnom povećanju stabilizacijskih fondova raspravljat će se također u ožujku.

Mlako rješenje u maratonskom donošenju europskih odluka izazvalo je, nimalo iznenađujuće, podijeljene reakcije za koje se lako mogu pronaći i protuargumenti. Tako je optimističnim stavovima na ishod samita, koji se naslanjaju na pozitivne reakcije europskih burza nakon sastanka, moguće odgovoriti kako su plan sankcija za posrnule članice, kao i stabilizacijski fond, još uvijek daleko od usuglašenih i operabilnih te da je prijetnja o spuštanju ocjene od strane agencija čitavoj eurozoni itekako aktualna. Dok se pesimistima, koji svoje napore ulažu u pronalaženje što efektnijih atributa za konačno pokapanje eurozone, a potom i EU-a, može poručiti da je situacija oko grčkog scenarija, koji je prijetio urušavanjem čitave monetarne zone, zasad ipak pod kontrolom.

A upravo se izbjegavanje scenarija o mogućem bankrotu pojedine zemlje članice, kroz najavljeno postrožavanje pravila, smatra najvećim uspjehom minulog samita, posebice među francuskim i njemačkim dužnosnicima. No optimizam Marija Draghija, predsjednika ECB-a, koji govori o 'kraju institucionalnih kontroverzi' ostavlja nešto više prostora za sumnju, posebice u vidu nužne promjene europskih ugovora. Naime, da nije došlo do eskalacije krize eurozone, europski ugovori bili bi vjerojatno nepostojeća stavka u pregovorima u Bruxellesu.

No odbijanje Velike Britanije da se prikloni odluci europske većine, koja ugovore želi mijenjati više zbog nužnosti, a ne zbog uvjerenja u zajedničku budućnost, i tu je stavku stavilo na čekanje. Glede britanskog odbijanja, francuske reakcije uglavnom ističu kako tu nema mjesta iznenađenju te kako se odstupajući korak Velike Britanije mogao lako predvidjeti. Manjak sućuti i razumijevanja spram jedine članice koja je odbila novi sporazum može se najlakše objasniti zaokupljenošću problemima eurozone koja je na pragu ako ne nove faze, a onda barem rigoroznijih mjera kontrole.

Riječima komentatora Le Mondea, europsko financijsko tlo je i dalje 'veoma ranjivo, no nakon mjeseci pregovaranja Europljani znaju otprilike gdje se nalaze'. Radi li se tu zaista o pravom napretku ili tek o početnoj fazi osvještavanja, ostaje nam vidjeti.