Prošlo je 40 godina otkako je Henry Kissinger prvi put otišao na svoju tajnu misiju u Kinu, kako bi utro put za povijesni posjet predsjednika Richarda Nixona sljedeće godine. Od tada je posjetio zemlju više od 50 puta. A ako postoji jedna stvar koju je naučio, to je ova: na Kineze se ne smijete osloniti.

Mnogo se toga promijenilo u svijetu otkako je Kissinger prvi put posjetio Kinu (Tko bi se 1971. godine usudio predvidjeti da će američki državni neprijatelj broj jedan biti islamski fundamentalist rođen u Saudijskoj Arabiji). Ali barem dvije stvari američke vanjske politike ostaju iste: odnos s Kinom, koji je oživio Kissinger nakon dugih 20 godina, i sam Kissinger, koji je bio formalni ili neformalni savjetnik svakog predsjednika; od John F. Kennedyja do Baracka Obame. Nova Kissingerova knjiga samo je podsjetnik zašto američki vođe i dalje trebaju njegov um. Ovoga mjeseca je proslavio 88. rođendan. I dalje ostaje strateški mislilac bez premca, piše Newsweek.

Kada je Kissinger prvi put otišao u Kinu, 1971. godine, američko gospodarstvo je bilo otprilike pet puta veće od kineskoga. Četrdeset godina kasnije, kao rezultat industrijske revolucije, lako je zamislivo da bi Kina mogla prestići Ameriku u roku od deset godina. To je nekada bio podvig Sovjetskog Saveza koji nikada nije bio realiziran.

Osim toga, Kina je sada najveći inozemni nositelj američkih obveznica, koje čine važan dio ogromnih međunarodnih pričuva koje posjeduje. Kako će Kina iskoristiti svoju novostečenu ekonomsku moć, može biti najvažnije pitanje našeg vremena.

'Temeljne kulturne razlike mogu dovesti do sukoba s Kinom u budućnosti', Kissinger upozorava.

Hoće li se Sjedinjene Države i Narodna Republika opet međusobno potući? Mogućnost se ne može isključiti. Kao što nas podsjeća Kissinger, rat je bio rezultat kada je njemački rast izazvao Britaniju ekonomski i geopolitički prije 100 godina. Štoviše, ključni faktor koji je zbližio Ameriku i Kinu 1970-ih, zajednički neprijatelj Sovjetski Savez, kojeg je Kina zvala 'polarni medvjed', nestao je sa scene. No Tajvan i Sjeverna Koreja su još prisutni. Ono što ostaje je 'Chimerica', manje sretan brak ekonomskih pogodnosti u kojima jedan partner samo štedi, dok drugi samo troši.

Ipak, Kissinger se nada da će hladnije glave prevladati u Pekingu: mislioci poput Zhenga Bijiana, koji je pozvao Kinu da 'prekorači tradicionalnizam kako bi postala velika sila' i da 'ne slijedi put Njemačke koji ju je doveo do Prvog svjetskog rata'.

'Umjesto da pokušavate organizirati Aziju na temeljima kineskih sadržaja ili stvaranja bloka demokratskih država, za Sjedinjene Države će biti bolje da zajedno s Kinom rade na stvaranju nove mirotvorne zajednice', predlaže Kissinger.