Nedolazak Ive Sanadera pred saborsko Povjerenstvo o privatizaciji Ine sam je po sebi dovoljan za jednu malu case study, studijicu slučaja. Svi ostali – Linić, Jurčić, Dragičević, Polančec, Šuker… – odazvali su se, a među njima ima i onih koji se sumnjiče za privilegiranje mađarskog kupca Ine ili i gore stvari. U koju onda kategoriju, dođavola, spada Sanader? Zar je moguće napraviti nešto gore od onoga za što se tereti Polančeca, a to je da je preko Mađara došao do kešovine kojom će preuzeti Podravku, da bi zauzvrat oni preuzeli Inu?

Za to bi bivši potpredsjednik Vlade mogao, vele, fasovati čak i do petnaest godina zatvora, a od kakve onda tek kazne bježi bivši premijer, zaključivši da mu je pametnije ostati doma, u njujorškom hotelu, nekoj luksuznoj zemunici ili vrag zna gdje već? Ovdje bi moglo biti ključno to da se na poziv saborskog povjerenstva ne moraš odazvati ako se bojiš da bi svojim svjedočenjem mogao kazneno teretiti samoga sebe. A Sanader ima razloga da se toga boji ne samo u slučaju Ine, nego i drugih, koji bi, po sistemu vezanih marama, time mogli biti otvoreni. Ima ih koliko hoćeš.

Afera Brodosplit, afera kamioni, 750 tisuća maraka koje mu je tutnuo Kutle, afere s HEP-om i HAC-om, vjerojatno i s nekim stranim građevinarima koji su gradili hrvatske autoceste, svakako i ovo s mađarskim ulaskom u Inu, Fimi-media… Čak i da nije baš svugdje bio onaj oko kojeg se sve vrtjelo, nego je 'samo' znao da time stranački torbari pune HDZ-ovu blagajnu, i poneku crkavicu stavljaju na privatne račune, to je za Sanadera uništavajuće duga lista. Ona govori da je on, osim na čelu HDZ-a, zbilja bio i 'glava korupcijske hobotnice', kako prepuklog glasa tvrdi opozicija, i to hobotnice izdresirane da ugodi privatnim interesima stranačkih i državnih čelnika puno više nego u Tuđmanovo vrijeme. Tuđman je ipak bio gorljivi državotvorni vjernik koji nije dopuštao da se tako golem zamračeni novac potocima slijeva mimo oltara domovine.

Uvozna korupcija

Osim toga, ima tu još nešto, o čemu se kod nas zasad baš ništa ne govori, a moglo bi biti jako, jako važno. U svoj sili tih afera u korupciju su bili uključeni ne samo hrvatski mlatipare i sjecikese, nego i puno, hm, uglednih stranih tvrtki, pa tu vidiš, kao na nekom mafijaškom balu, imena njemačkog Vesselsa, američkog Bechtela, talijanskog Iveca, mađarskog MOL-a, njemačko-austrijskog Hypa… Što s tim, bog te mazo?! Pa, ispada da se nema tko nije s Forbesove liste svjetskih kapitalističkih odličnika valjao u kaljuži hrvatskog korupcionaškog svinjca.

Vrlo je moguće da baš tu leži tajna Sanaderovog iznenadnog odlaska s premijerske funkcije, koji se kao grom iz vedrog neba – ispričavam se na otrcanoj frazi, ali ovaj put to zbilja zvuči uvjerljivo – dogodio prošlog ljeta. A nije uopće isključeno da to ima izravne veze i s njegovim preseljenjem u Sjedinjene Države, gdje je netko iznenada otkrio da u njemu leži profesorski kalibar kao bogomdan za predavača na njujorškom Sveučilištu Columbia.

Ništa ne tvrdim, ali evo što me kopka. Među zemljama iz kojih su spomenute strane tvrtke dosta je onih koje su kroz Europsku uniju ili drukčije uključene u monitoring Hrvatske i u njene pristupne pregovore s EU-om, što znači da joj već godinama izručuju i zahtjeve za sređivanje pravosuđa i iskorjenjivanje korupcije.

Ali, evo, sada ispada da su baš iz tih zemalja uvezene u Hrvatsku najveće korupcijske afere, naravno u kooperaciji s hrvatskim kompanjonima, bez kojih to svakako ne bi bilo moguće. Odavde, opet, proizlazi nešto što je za te zemlje još neprijatnije. Uvelike zahvaljujući njima, Sanader je postao malone ultimativna internacionalna politička zvijezda, koju su isticali kao modernog tranzicijskog lidera koji po njihovim sugestijama superiorno vodi malu i zapuštenu Hrvatsku na Zapad. A sada vidimo da je Sanaderu to idealno poslužilo kao paravan iza kojeg je otvorio korupcijski veleobrt i tako im pljunuo u brk.

Posebno je pljunuo u brk desnoj većini u Uniji. Ona ga je isticala kao novu nadu i budućnost konzervativnog i kršćanskog dijela Europe, a on je hračnuo u taj katolički bunar gore nego svojedobno korumpirani talijanski demokršćani, ta dosad najveća sramota europskih političkih stranaka te orijentacije. Ostavimo sada po strani što su i europskoj ljevici istu takvu bruku i sramotu priredili talijanski socijalisti, ali za ovu priču može biti vrlo važno što je krah talijanskih demokršćana i socijalista na kraju utro put za dolazak na vlast Berlusconiju. Na najvažnijim europskim i američkim adresama svakako ne bi htjeli da se tako nešto ponovi i na trusnom Balkanu, s kojim ionako jedva izlaze na kraj.

Ništa, rekoh, ne tvrdim, ali kada sam već iznio ovu pretpostavku, evo i druge. Svi su izgledi da je daljnja sudbina Sanadera puno više u rukama američko-europskih sponzora Hrvatske, nego u rukama hrvatskih vlasti, da ne govorimo o tihoj i pristojnoj predsjednici saborskog povjerenstva Dragici Zgrebec. Da, zašto ne? Ako se već uvelike spekulira da je on i maknut s premijerskog mjesta po volji tih sponzora, što je logičnije nego da tako ostane, pa da Sanaderova univerzitetska karijera bude samo vrijeme koje su oni uzeli da razmisle što će s njim. Štetu su već pretrpjeli, ne bi htjeli da je i sami povećaju, ali još nisu sigurni je li bolje dokrajčiti ga ili ga kao 'našeg kurvinog sina' ostaviti na aparatima.

Eto, tako nekako bi po meni trebalo gledati na Sanaderov nedolazak pred saborsko povjerenstvo. Time bivši premijer iskazuje prezir prema stranci i zemlji koje su mu kao gubavom okrenule leđa, ali sigurno nije ljut na izjave Mladena Bajića da Državno odvjetništvo ne vodi nikakve istrage protiv njega. Ni novi-novi HDZ Jadranke Kosor ne misli o njemu ništa bolje, štoviše najradije bi ga ispalio iz topa uoči izbora i time izvukao zadnju korist od njega.

Ali ne bih se kladio da mu u vladajućoj stranci spremaju neko veće zlo. Znaju oni vrlo dobro da nije on sam samcat iskorumpirao cijelu Hrvatsku, a ako je raskrinkana Polančecova 'zločinačka organizacija', ni ostale ne mogu biti više sigurne. I zato će radije to prepustiti sudu inozemnih arbitara.