Kada je turski premijer Redžep Tajip Erdogan posjetio Pariz prošle godine, Eiffelov toranj je zasvijetlio u bojama turske zastave. Sarkozyjeva avionska pratnja je zamolila pilote da skrenu s uobičajene rute ne bi li to sakrili od očiju predsjednika koji se žestoko protivi ulasku Turske u Europsku uniju. Mala sličica koju je ocrtao američki veleposlanik Charles Rivkin u jednoj od svojih depeša 2009. zorno opisuje način na koji funkcionira francuska vlada.

Ista količina satire povlačila se svojedobno po francuskim medijima u slučaju predsjedničkog džoginga. 'Speedy Sarko' je prisilno vodio kabinet na redovitu tjelovježbu po ulicama Pariza, a ministri su se natjecali u izgubljenoj kilaži u želji da se svide trčećem vođi. To se pak savršeno nadovezuje na drugu tajnu zabilješku američkih obavještajaca – Sarkozy je toliko nepredvidljiv i hirovit da si članovi vlade ne uzimaju godišnji zbog straha da bi u odsustvu mogli pobrati otkaz. Kao da je dovoljno da taj dan crkne pudlica Carle Bruni i šef države ju odluči oraspoložiti ostavkom nesimpatičnog ministra. A propos pasa, američki veleposlanik Craig Stapleton nije propustio zabilježiti način na koji je dočekan 2006. kod tada još ministra unutarnjih poslova i predsjedničkog kandidata Sarkozyja. U trenutku kada je ušao u njegov ured sin Louis je ispustio zeca kojeg je po sobi počeo naganjati pas, a onda je psa počeo naganjati sam Sarko.

Tajne diplomatske note u nastavku karakteriziraju Sarkozyja kao krajnje neodgovornog, razmetljivog i ovisnog o privatnim vezama. Kada je u prvom planu, ponaša se lakonski i bahato prema sugovornicima, kao pri posjetu Ekvatorijalnoj Gvineji, gdje je počeo govor prije nego su uzvanici uopće sjeli i otišao odmah potom, bez susreta s ikim od uvaženih gostiju. Druga zgoda navodi da je u trenutku razgovora s marokanskim kraljem Muhamedom VI Sarko u jednom trenutku digao nogu i pokazao prstom na đon, što je nedolična i zabranjena gesta u islamskom svijetu. S druge strane, kada je u konfliktu s jačim političkim sugovornicima, francuski predsjednički playboy najradije rješava stvari preko kojekakvih summita, po logici 'ne bi se štel zameriti'.

U figuri francuskog predsjednika nekako su se čudesno spojile tradicije Luja XIV i studenske revolucije. Slobodoumnost, spontanost, autoritarnost i shvaćanje politike kao narcisoidne zabave gdje je još najmanji problem nepotizam i besramno očitovanje osobnih preferencija. Kada je Jean Sarkozy, predsjednikov sin od svega 23 godine, u jesen 2009. ušao u uži izbor za šefa poslovne pariške četvrti La Défense, u Elizejskoj palači nisu vidjeli nikakav problem, a najmanje u tome što je dečko bio tek student druge godine na pravnom fakultetu. Uslijed pritiska ljevice i pariške javnosti Jean je odustao od kandidature, no svejedno je postao član upravnog odbora najbogatije regije glavnoga grada.

Francuska urbana javnost je više-manje oguglala na Sarkozyjeve skandale, pa je i reakcija na obavještajne dokumente praktički izostala. Vjerojatno zato što u njima prepoznaju i previše od vlastitog mentaliteta.

Pucati od karaktera, prkosne svojevoljnosti, biti ponosan na vlastite pogreške i s uzrečicama tipa 'impossible n'est pas français' možda je i moguće pobrati pokoju simpatiju u sferi međuljudskih odnosa, no preneseni na politički plan, ti sociološki brendovi Francuske proizvode konstantni kaos i političku disfunkcionalnost. To što je Sarkozyjev diplomatski savjetnik Jean-David Levitte nazvao Huga Chaveza luđakom, Venezuelu još jednim Zimbabweom, a Iran fašističkom državom još je od svega najmanji problem. Što će ti satirične tajne depeše o nečijim izjavama, kad se isto odigrava vrlo javno i ekshibicionistički transparentno. Car je gol i nije više poanta hoće li mu to netko reći ili ne. Poanta je da obožava biti gol. Živjela '68!