Vijest objavljena ovog tjedna u Službenim novinama Francuske Republike, da je projekt muzeja posvećenom povijesti Francuske (Maison de l'histoire de France) zatvoren, može se interpretirati barem dvojako. S jedne strane, dekret znači končano upokojenje velikog projekta koji je Nicolas Sarkozy pokrenuo na početku svog mandata 2007. godine i kraj niza polemika na temu opravdanosti takve institucije. No istovremeno, vijest označava da Sarkozy postaje jedini predsjednik države iza kojeg neće ostati ni jedna velika kulturna institucija
Prema nepisanoj tradiciji, svaki francuski predsjednik u svom nasljeđu bilježi barem jednu značajnu kulturnu instituciju za čije je pokretanje osobno odgovoran. Tako je Georges Pompidou ostavio istoimeni centar za modernu umjetnost u centru Pariza, djelo arhitekata Renza Piana i Richarda Rogersa. Valéry Giscard d'Estaing odgovoran je za transformaciju nekadašnje željezničke stanice u Musée d'Orsay, posvećen umjetnosti 19. stoljeća, a François Mitterand za piramide u dvorištu Louvrea, djelo arhitekta I. M. Peija, kao i za novu zgradu Nacionalne biblioteke. Ime Jacquesa Chiraca vezuje se, pak, uz muzej Quai Branly, posvećen civilizacijama Afrike, Azije, Oceanije i Amerika.
'U Francuskoj postoji stara tradicija intervencija države u kulturu, koja započinje još u doba monarhije. Tradicija je oživljena i institucionalizirana još u vrijeme Francuske revolucije', tvrdi povjesničar Christian Delporte. Na određeni način, sve ustanove nastale na inicijativu bivših predsjednika usko su vezane upravo uz njihove osobne kulturne naklonosti.
Sarkozyjev grandiozni projekt o povijesti Francuske bio je otpočetka praćen brojnim kontroverzama. Naime, dok su njegovi prethodnici ostavili projekte međunarodnog i multikulturalnog karaktera, Sarkozyjev muzej, snažno nacionalno intoniran, smatrao se uglavnom odjekom njegove politike, a ne istinskim kulturnim interesom i potrebom. No i prijašnje projekte redovito je pratilo negodovanje javnosti. Tako je 'Beaubourg' Georgesa Pompidoua, zbog moderne arhitekture, redovito nazivan 'raznobojnom garažom' i 'rafinerijom nafte', posebice kada je inauguriran 1977. Piramide ispred Louvrea također su bile ismijavane. No, kako precizira povjesničar Delporte za list Nouvel Observateur, 'Rasprave su se vodile oko estetike u slučaju piramida pred Louvreom, a u slučaju Muzeja povijesti Francuske vodile su se oko ideologije.'
Grandiozni projekti posvećeni povijesti zemlje su deplasirani i anakroni, tvrdili su brojni protivnici Sarkozyjeva projekta, iako jugoistok Europe upravo u ovom trenutku bilježi visoku frekvenciju sličnih, mononacionalnih inicijativa. Aktualni predsjednik François Hollande također je izrazio svoje protivljenje Sarkozyjevu povijesnom muzeju, a izjavio je i da je sam u potrazi za pogodnom lokacijom za vlastitu kulturnu instituciju. Hoće li Hollande uspjeti nastaviti tradiciju bivših državnika ili je jednadžba 'jedan državnik = jedna kulturna institucija' jednostavno zastarjela, pokazat će se do kraja njegova mandata.
