Dakako, sve pohvale Parizu što mu je tako nervozno stalo do uspostavljanja pravde i zaštite civila u Benghaziju i diljem Libije, no diplomacija nije i neće nikada biti vježba iz čovjekoljublja i besplatnog zalaganja za ideale, tako i u slučaju intervencije u Gadafijevoj državi treba potražiti par fundamentalnih interesnih koordinata koje omogućuju taj mali i rijetki politički nusprodukt nazvan humanitarna akcija. Sarkozy je pokazao začudnu ekspeditivnost u organiziranju rezolucije UN-a kojim se proglašava zona zabrane letenja, za sve je bilo potrebno svega 36 sati, kao što mu se nije ni čekalo da se nakon afirmativnog glasanja Vijeća sigurnosti sastavi međunarodna vojna komanda, nego je poslao par Miragea da raketiraju strateške položaje režimskih snaga u Libiji.

Diplomatsku akciju odradio je uz pomoć sada sveudilj hvaljenog ministra vanjskih poslova Alaina Juppéa koji je uspio uvjeriti Kinu i Rusiju da apstiniraju od glasovanja u Vijeću sigurnosti i koji se iz New Yorka vratio dočekan salvama panegirika. Francuska je ponovno u žiži međunarodnih zbivanja, nešto što je najmoćnijoj diplomaciji u svijetu nakon SAD-a trebalo kao kap vode u pustinji. Nema veze što je domaća situacija turobna, besperspektivna i konfliktna. Sakrozy zna da su mu sjaj i slava na međunarodnoj pozornici najbolji aduti za novi predsjednički mandat iduće godine. Libija je rizik, no čovjek nema što izgubiti.

Kako nas brifira Le Monde, Sarkozy si je već priskrbio titulu gospodara rata, o novopečenoj samouvjerenosti i značaju francuskog predsjednika raspisali su se od The Economista i Guardiana, preko New York Timesa do Die Welta. Prepričava se njegovo uspravno držanje, neutralan glas, ozbiljno lice dok je objašnjavao naciji razloge zbog kojih je vojna intervencija u Libiji neodgodiva. Journal du dimanche piše da Sarkozy igra na kartu svečanosti, da nije dozvolio novinarska pitanja nakon izjave. Le Figaro citira njegove riječi: 'Ne radim ovo neozbiljno, već zato što u to vjerujem.' Navodi se da je francuski predsjednik osobno uvjerio Obamu preko telefona da ga slijedi u libijskim inicijativama, dok New York Times hvali Juppéa na taktičkoj briljantnosti jer je uvjerio Vijeće sigurnosti o hitnosti proglašenja zone zabrane leta te ishodio istu.

Realnost je ipak malo drukčija. Da se Sarkozy ponašao kao veliki državnik od samog početka, francusko objedinjavanje svjetskih lidera imalo bi pravu težinu. Ovako, dojučerašnji državnički pajac čijeg se manjka diplomatskog takta i poze srami većina Francuza može tek ispasti ono što je – prosječni političar u grozničavoj bici za sljedeći mandat. Rat u Libiji, ako završi što prije i sa što manje kontroverza, to bi mu mogao i omogućiti.

Naime, uspješna i markantna vanjska politika na izrazitoj je cijeni u glasačkoj populaciji. U ime dobrog rejtinga vani, Francuzi su poslovično spremni oprostiti niz gafova na domaćem terenu, a da ne pričamo kako, premda se busaju u prsa svojim republikanizmom, predsjedničku funkciju doživljavaju vrlo monarhistički. Predsjedatelj Elizejske palače jednostavno ne može džogirati u gaćicama na njezinim stepenicama, ne može nekom izjaviti da odj..., ne može se pijan pojavljivati na presicama, tragikomično pozirati sa ženom supermodelom, slikati se sa saudijskim kraljem Abdulahom Drugim raskrečenih nogu i tipkajući na mobitel ili, jednostavno, rasipati se privatnim detaljima svog života.

Za razliku od Chiraca i Mitteranda, Giscarada ili De Gaullea, Sarko je skorojević, mali od palube kojem za početak fali najmanje 20 centimetara da se uklopi u nacionalnu imaginaciju predsjedničke funkcije gdje su se svi prethodnici već za mandata ponašali kao vlastite odlivene biste i statue uzvišenog i decentnog držanja. Manjak stila, elegancije, aristokratske superiornosti i smirene samouvjerenosti je totalni predsjednički faux pas, i tu je Sarko izgubio praktički sve svoje žetone. Kako je izjavio neimenovani član njegove stranke UMP – lako možemo prodati politiku, ali ne možemo prodati Sarkozyja.

S gardom mikromenadžera koji se pača i u osrednje važne političke odluke i koji je kakvu-takvu karizmu iz 2007, gdje se osobno ponudio kao rješenje francuskih problema, izjeo do cumenka, Sarkozyju je libijska situacija sjela kao kec na desetku. Nova šansa za rekonstrukciju aure. Ono što mu sada treba je da se izvrti na najbezbolniji i najkraći način jer, ukoliko građanski rat potraje i postane sve prljaviji, ono što je započelo kao velika diplomatska vizija, postat će kamen oko vrata vjerodostojnosti i političke inteligencije.

Jer, kod kuće, stoji sve gore. Desno-centralna Marine Le Pen iz Nacionalnog fronta je preuzela vodstvo na izbornim anketama, socijalist Dominique Strauss-Kahn, koji je trenutno na poziciji direktora za menadžment Međunarodnog monetarnog fonda, kotira isto kao i on, a politički tjesnac je zapapren sociološkim analizama koje govore da su Francuzi u ovom trenutku najpesimističnija nacija u Europi, pogotovo mlađa generacija koju strahovito pogađa skoro 10-postotna nezaposlenost, a koja i kada nađe posao to je redovito ispod stečenih kvalifikacija. Štoviše, prešišali su ih u vjerovanju u bolje sutra čak i u Iraku i Afganistanu.

Nije neočekivano da se Francuska danas buni što se komanda međunarodne intervencije u Libiji želi prepustiti NATO savezu. Tim više što se Francuska u njemu i nije najbolje snašla niti ima neku istaknutu ulogu s obzirom da su izbivali iz pakta od 1966. do 1995. Gadafi treba Sarkozyju kao što braća Dalton trebaju Taličnom Tomu. Ako ga ne sredi osobno i s potpisom, ništa od elizejskog džoginga nagodinu.