Je li se itko od vaših sugovornika među izbjeglicama raspitivao o mogućnosti dolaska u Hrvatsku i ovdašnjim perspektivama?

Ne, konkretno ne, i to me iznenadilo jer sam očekivao da hoće. Mislio sam da će razmatrati Hrvatsku kao potencijalno lakši ulazak u Mađarsku od prelaska srpsko-mađarske granice. Međutim, oni su usmjeravani iznutra, postoje ljudi koji organiziraju te rute i koji nisu nužno 'bad guys'. Rute određuju u Siriji i jako se teško odlučuju za promjene, bez obzira na to što sada udaraju glavom o zid, recimo u Mađarskoj. Doduše, treba vidjeti što će biti iza 15. rujna, kada Mađarska u potpunosti završi svoju šizofrenu akciju zatvaranja granice i raspoređivanja nekoliko tisuća vojnika i policajaca, jer tada izbjeglicama prijeti i do pet godina zatvora ako nastave prelaziti. Neki kažu da će nastaviti kroz Rumunjsku, a dosta ih ukucava ime naše zemlje i traži put kroz Hrvatsku. Na budimpeštanskom kolodvoru vidio sam kako šestorica rasprostiru zemljopisnu kartu na pod i gledaju je li im Hrvatska bolje rješenje. Logično bi bilo očekivati da taj 'vlak' krene prema Hrvatskoj.

Kritiziraju li novinari na terenu u privatnim razgovorima vlastite državnike i nepripremljene institucije EU-a?

Novinari koji guraju tu priču od početka ciničniji su prema vlastitim državama. Ima i onih koji misle drugačije, ali većina novinara potiče vlastite vlade da promijene mišljenje o izbjeglicama i prihvate ih u većem broju. Ali nije dovoljno, kako je u svojom analizama spomenuo Zlatko Dizdarević, poslati novinare iz zapadne Europe da u svojim tužnim pričama plaču nad sudbinom izbjeglica, nego bi bilo dobro da se zapitamo i kakva je uloga naših političara, zašto je Europa ignorirala problem dok je on bio nečiji drugi i dok nije pokucao i na naša vrata. A nama je došlo manje od 10 posto ukupnog broja izbjeglica – čak i da svi oni dođu u Njemačku, to bi još uvijek bilo 10 puta manje nego što ima jedna Turska.

Kako vi sudite o objavljivanju fotografije mrtvog dječaka na turskoj plaži? Reakcije novinara bile su prilično podijeljene.

Objava te fotografije ima smisla, naravno, uz zaštitu dječakova lica, jer uopće nije važno ni tko je on, ni tko mu su mu roditelji i teta, ni je li išao u Kanadu ili u Tunguziju - važno je da se umiranje djece može lako spriječiti ako se želi spriječiti, ako postoji svijest o tome da se to treba spriječiti. S druge strane, apsolutno osuđujem dijeljenje fotografije po društvenim mrežama i razvlačenje te priče do unedogled. To me podsjeća me na priču o Antoniji Bilić. Hrvatska se očito voli svako malo ujediniti oko nečega, no pitam sve one koji su bili uključeni u tu potragu znaju li koliko je Antonija Bilić od tada do danas nestalo. Nitko nema pojma i nikoga to zapravo ne zanima. I da je Antonija Bilić bila malo, bit ću sada potpuno ciničan, ružnija ili deblja, ne bi bila, nažalost, medijska vijest, baš kao što je i ovaj dječak postao vijest zbog plaže i te simbolike. Neki mediji su i ranije objavljivali slike mrtvih izbjeglica, ali eto, sad je nastao taj 'klik'. Teme se nameću na čudan način.

Može li objava takve fotografije poslužiti kao prijelomni trenutak u formiranju javnog pritiska, koji će potaknuti brža politička rješenja?

Nisam siguran. Bilo bi lijepo da jedna fotografija može promijeniti mišljenje Viktora Orbana. Ni 10 dana logora Keleti, jer on je od te željezničke stanice napravio logor, nije promijenilo njegovo mišljenje; čovjek je otišao u Bruxelles govoriti gotovo identično kako je Ratko Mladić održao svoje slovo u Srebrenici kada je rekao da se nakon bune protiv dahija ide osvetiti za 500 godina turskog zuluma. Tako je i Orban rekao da mnogi Mađari imaju predrasude prema muslimanima jer su imali problema s Osmanlijama prije 500 godina. To je, dakle, ista priča i ne vjerujem da je taj čovjek izgubio tek za ručkom nakon što je vidio, ako je uopće vidio, tu fotografiju.

Čini se da su novinari imali veliku ulogu, samim svojim prisustvom, u sprječavanju izbijanja nasilja između izbjeglica i organa reda?

Sigurno. Novinarima, recimo, nisu dali prići bez najave glavnoj porti kampa Roszke, jednoj vrsti logora koji nas s dvije linije i visokim ogradama s bodljikavom žicom, između kojih je brisani prostor s policajcima, podsjeća na Drugi svjetski rat. Potpuno je bilo jasno da se tu sprema nešto ozbiljno. U Budimpešti su prevarili ljude onako kako su nacisti slali žrtve na famozno kupanje u Auschwitz: rekli su izbjeglicama da idu u Njemačku, oni su pohrlili u vlak koji je potom zaustavljen 20-ak km izvan Budimpešte. Skinuli su ih s vlaka i da su u tom trenutku izbjeglice odbile ići tamo gdje su im oni rekli, u već pripremljene autobuse i u kampove, da nije bilo novinara, apsolutno sam siguran da bi mađarska policija upotrijebila silu. Novinari su zapravo prisutni u svim etapama, kamere pokrivaju cijeli put, izbjeglice također snimaju i šalju snimke medijima.

Teško je znati što je u nečijoj glavi. Imao sam raznih iskustava koja su mi bila šokantna jer sam naivno vjerovao da nema tog srca koje ne može smekšati pogled na 50 žena sa 100 djece u podrumu kolodvora u Budimpešti. Međutim, bilo je kolega koji su na to sve ostajali hladni i ponavljali famozne teorije zavjere: dobro, to je tužno, ali ipak su oni druge vjere, što će biti od Europe kad sve ovo dođe k nama, promijenit će nam živote, treba shvatiti i Čehe, i Slovake, i Poljake, nije to baš tako kako ljudi misle. Mađarska snimateljica podsjetila me na 'angažirano' novinarstvo iz 90-ih u negativnom smislu, dakle, bilo je i tada onih koji su zamalo podapinjali noge nekim ljudima u bijegu. Bilo je ljudi i na beogradskoj TV koji su ispitivali zarobljene Vukovarce kao krivce, a oni su bili isljednici i suci; s ove naše strane bilo je uvjeravanja gledatelja da je muslimanima ljepše u Dretelju, nego u njihovim domovima u zapadnom Mostaru iz kojih su izbačeni. To je za svaku osudu, ali inače preferiram da novinari odmah pokažu pravo lice.

Mnogi su vjerojatno i pomagali izbjeglicama. Jesu li od vas tražili pomoć, jeste li osjetili potrebu da im pomognete?

Bilo je mlađih novinarki koje sam gledao kako se prepiru s policijom stajući apsolutno na stranu izbjeglica. Jedna kolegica rezala je žicu na mađarskoj granici pa su na Fejsu bili svi oduševljeni. Ja baš i nisam, mislim da nije moje da uzmem kliješta i režem žicu između Mađarske i Srbije, iako bih privatno to vrlo rado i efikasno napravio da sam u mogućnosti. Naravno da ćete čovjeku pomoći kad pada pored vas, to je ljudski instinkt. Osobno sam se pridružio skupini Bosanaca koji su iz Beča donijeli humanitarnu pomoć, pomagao sam im to podijeliti jer je bila prevelika gužva, u tom trenutku nisam ništa drugo radio i nisam bio novinar, nego čovjek koji pomaže zemljacima da neki posao naprave. Ne bi mi nikad palo na pamet da to stavim u priču iako su me snimile kolege, jer mislim da je to potpuno pogrešan pristup temi i da treba održati distancu. Štoviše, distanca je vrlo poželjna, jer ti ljudi, kad s njima razgovarate, svi ponavljaju istu priču: ne morate vi nas ljubiti, grliti i govoriti nam 'braćo', lijepo je to čuti jednom, ali od toga mi koristi nemamo, želimo doći do Njemačke i tamo raditi, spasiti svoje obitelji. Ne treba nam suza, treba nam konkretna pomoć.

To su čudne situacije. Nisu od mene tražili nikakvu pomoć, ali prvog dana kad sam došao u Suboticu, podijelio sam tri puta po tisuću dinara nekim ljudima za koje sam mislio da im je potrebno. Vjerojatno sam pogriješio, jer su bili na odlasku u Mađarsku i ti dinari im više neće koristiti. Ali to govori o mom vlastitom nesnalaženju u situaciji - jednostavno, u nekom trenutku morate emotivno popustiti, jer kad vidite tu gomilu ljudi, ako ste iole loš čovjek, morate osjetiti neku potrebu u sebi da tim ljudima pomognete. Iako, kako je rekao Kemal El Shairy, prevoditelj čiji je otac Libijac a majka Srpkinja - ne treba njima tutnuti u ruku tisuću dinara, nego im treba reći kako da zaobiđu mađarsku policiju. To je pomoć koju oni žele od vas primiti, a nije moje da im to govorim. Da, teško je izbjeći nekakav osobni angažman u toj situaciji.

Čuli ste puno svjedočanstava o izbjegličkoj Golgoti, uključujući i ona o pljački kojima su izloženi na putu kroz Balkan. Koja su vam se urezala u pamćenje?

Riječ je o najvećoj kriminalnoj operaciji u ovom dijelu svijeta, osim trgovine drogom i oružjem. Trgovina ljudima, trafficking, najpropulzivnija je privredna grana, a sad se dogodilo da sami dolaze u stotinama tisuća i kucaju na vrata krijumčara tražeći pomoć. Dakle, ovaj slučaj nesretnog dječaka s plaže u Turskoj - što mislite, koliko bi vremena trebalo da se u centraliziranoj, organiziranoj Erdoganovoj Turskoj, blokiraju krijumčarski putovi iz Izmira i spriječi da u čamce za 18 ljudi ukrcavaju njih 50? Nema ništa tu slučajno. Čuo sam stravične priče od jednog mladog Sirijca, čijeg prijatelja je silovao policajac u Bugarskoj. Dušan Preradović, koji je i sam izbjeglica, a živi pored famozne pilane u Subotici oko koje se skupljaju izbjeglice, u kameru mi je rekao da dvojica policajaca svake večeri oduzimaju tim nesretnicima novac i mobitele, i to samo novije modele. S druge strane, srpska policija iznosi statističke podatke o uhapšenim policajcima, dakle, netko nešto tamo ipak radi da bi se to suzbilo. U regionalnom centru srpske policije pored Subotice, imate livadu na kojoj je nekoliko stotina automobila oduzetih od privatnih lica koja su pokušala krijumčariti ljude. Dakle, sve izbjeglice koje su do prije jedno mjesec dana prelazile iz Turske u Grčku, pa u Makedoniju i Srbiju, išle su ilegalnim putem. Sad se to malo, opet pod pritiskom novinara i svjetske javnosti, organiziralo, pa im možda krijumčari i ne trebaju. Ali u tom poslu okreću se deseci i stotine milijuna eura.
396328 ,396327 ,396197,396282
O slučaju Jelene Minić iz Beograda, koja je na nekoliko dana primila sirijsku obitelj s dvoje djece, izvijestili su svi regionalni mediji. Treba li, po vama, biti više takvih 'pozitivnih' priča u medijima?

Malo sam rezerviran prema tom primjeru. Da, izbjeglicama treba da se okupaju i naspavaju, ali to bi trebala organizirati država. Ne možemo mi sada doći pa iz stada izvući jednu ovčicu, malo je pomaziti, okupati i vratiti je u prljavo stado. Mislim da time ništa nismo riješili, osim što smo se slikali za Fejs i napravili sebi PR. Ne želim suditi o toj gospođi i njenim motivima, ali prema mojim informacijama, ona nije anonimna i ima tu raznih motiva. Vidio sam ljude iz nevladinih organizacija u beogradskom parku, koji su nudili smještaj izbjeglicama na nekoliko dana. Oni su to odbili, rekli su ma kakav smještaj, ja sam sutra u Mađarskoj, prekosutra u Njemačkoj ili u Nizozemskoj, mene ne zanima smještaj ovdje. Iako sigurno ima ljudi koji s najboljim namjerama njima nude tuš i hranu, to bi trebale organizirati gradske vlasti, a ne sami građani.

Jeste li čuli od izbjeglica da se planiraju jednog dana vratiti svojim kućama?

Oni kažu sljedeće: ne bismo mi ni otišli. Nacionalističke komentare koji propituju zašto se ti mladi ljudi nisu ostali boriti za slobodu svoje zemlje, daju poluinteligenti koji ne znaju pravu situaciju u Siriji. Nema tamo famoznog agresora i žrtve, kako to vole reći u Hrvatskoj; nema tamo JNA i golorukih, slabo naoružanih branitelja. Tamo brojne vojske i milicije kontroliraju svaka svoj kvart. Ako želite na tržnicu, morate platiti 20 eura ili ćete dobiti metak u čelo. Ako biste u drugi kvart kod liječnika, isto vam se piše. Živjeti pod takvim pritiskom i pretvoriti se u nešto vrlo malo nalik onome što si bio prije, može se trpjeti do određene granice, a sad su konačno krenuli dalje. Očito su kapaciteti u Turskoj, Jordanu i Libanonu iscrpljeni i ljudi jednostavno traže nova rješenja. Jedan mladić rekao mi je da u Siriji ima posla, ali je problem što ima samo jedna vrsta posla – možete biti ubojica. Možete dobiti kalašnjikov i odlučiti se za koga ćete ubijati. Ljudi s kojima sam pričao vrlo su ponosni, podsjećaju me na ljude s ovih prostora. Dakle, nisu prestali biti Sirijci time što su otišli dalje, samo nisu htjeli birati stranu između loše, lošije i najlošije. Nitko se ne bori za nekakvu moderniju verziju Sirije kakvu bi oni htjeli. Frustrirani su što su morali otići i većina s kojima sam razgovarao žele se vratiti u Siriju kakva je bila nekad prije. Zašto je danas ovakva, možemo se svi mi i sami slobodno zapitati.

Jedan od vaših ogorčenih sugovornika na kolodvoru Keleti rekao je da mu je sada žao što nije ostao u Siriji, odakle je pobjegao od terorista, ali je za njih barem znao da su teroristi...

Da, tog je mladića Nuraha Alija, inače visokoobrazovanog, okružilo 12 policajaca kada je kupio kartu za vlak i tretirali su ga kao terorista. Na tom kolodvoru tada je bio već sedam dana, s vrlo malo hrane, spavao je u nemogućim uvjetima i bio je ponižen u svakom smislu. Prije toga je prošao mađarski zatvor, gdje je gledao kako majke nemaju mlijeko za djecu, gdje su ih zlostavljali na različite načine i gdje nije bilo novinara. Bio je na rubu živčanog sloma, doslovno. Ali prije nekoliko dana, šokirao sam se kada sam tog istog čovjeka zatekao u prilogu kolege iz Njemačke, gdje on daje potpuno uravnoteženu izjavu i zahvaljuje Njemačkoj na gostoprimstvu. Inače, vidio sam nekoliko ljudi u različitim fazama. Jedan mladi Sirijac, kojeg sam upoznao na prelasku iz Srbije u Mađarsku, kasnije mi se javio preko Fejsa iz Hamburga, sretan i zadovoljan. Mladog Iračanina, fotomodela i umjetnika, čija je obitelj stradala u bombardiranju a on krenuo curi u Švicarsku da bi nastavio studij na glazbenoj akademiji, dvaput sam vidio u očaju, prvo u Kanjiži, a onda i Budimpešti. Na granici između Srbije i Mađarske presvukao je majicu na 35 stupnjeva i iako će ta ista majica biti mokra za 15 minuta, rekao je da želi biti kao gospodin, a ne kao primitivac kad ga uhapse u toj njihovoj famoznoj Mađarskoj. Još mi se ispričao jer je morao kupiti 'falše' tenisice u Beogradu, s obzirom na to da je svoje poderao. Dakle, to je dečko kakvog možete sresti na zagrebačkim ulicama, koji je živio svojim urbanim životom i nije mogao zamisliti da će se naći u ovoj situaciji.

Izvještavajući o mladoj umjetnici, minijaturistici iz Afganistana, punoj nade da će na Zapadu ostvariti svoje snove, spomenuli ste 'umjetnost preživljavanja'. Mnogi vas smatraju umjetnikom izvještavanja. Doživljavate li novinarski posao kao poziv?

Zapravo se ne smatram novinarom u klasičnom smislu. Nisam se počeo baviti ovim poslom zato što me privlačilo to klasično novinarstvo, nego sam to uvijek osjećao kao poziv, zapravo kao medij kroz koji ću moći iznijeti neka svoja razmišljanja i utjecati na neke stvari, nemajući, naravno, nikakve iluzije o tome da će moje izvještavanje, prilozi, dokumentarni filmovi, promijeniti bilo što iz temelja. Ali uvijek sam imao potrebu da nešto kažem i zahvalan sam što radim u mediju u kojem to mogu ostvariti. Ništa drugo.

Imate li ovih dana uopće vremena za tzv. privatni život? Koliko se možete isključiti iz ovoga što radite?

Teško se isključiti ako to emotivno doživljavaš. Recimo, hodajući sad prema poslu osjetio sam miris koji sam osjećao stalno u društvu tih ljudi. Prolazio sam pokraj smeća. Izbjeglice ne mirišu ugodno, jasno, jer se nisu kupali danima. Teško je ući na kolodvor Keleti navečer i gledati bebe u tom jadu, kako njihove majke pokušavaju zadržati malo higijene, očistiti im lica, ruke, noge...  Dovoljno je da kasnije prođeš pokraj nečega što te na to asocira i ti si automatski u tom drugom filmu. To definitivno utječe na emotivni život, jer to je klasičan PTSP. Dosta sam radio sa žrtvama rata na svim stranama. Kad slušate godinama o masovnim ubojstvima, to utječe na vas. Ispunjavao sam kod jedne ugledne psihologinje upitnik o PTSP-ju i ispalo je da sam duboko izraubana osoba, kao i većina novinara, doduše, ali ja mislim da i većina ljudi u ovoj zemlji ima neki oblik PTSP-ja. Ne vjerujem da je PTSP u novinara koji je proživio nešto intenzivno u kratko vrijeme s izbjeglicama, veći od PTSP-ja radnika Tvornice olovaka Zagreb koji je prije par dana ostao bez posla u 50. godini i više ga neće naći. Dakle, različite su varijante iste teme.