Kada je 2020. sa suprugom Ninom Raspudićem izabrana u Hrvatski sabor, Marija Selak Raspudić već je bila poznato ime u javnosti. Oboje su građani upoznali preko TV ekrana te su mogli svjedočiti njihovim retoričkim i polemičkim sposobnostima u emisiji 'Peti dan'.

Da je spremna na argumentiranu raspravu, Selak Raspudić pokazala je i proteklih pet godina u saborskim klupama, u kojima je do prije koji mjesec djelovala u Klubu Mosta. S tom je političkom strankom došlo do razlaza uoči europskih izbora, no ona sada najavljuje daljnje korake u političkoj karijeri. Interes su joj pobudili predsjednički izbori te je jedna od potencijalno ozbiljnijih kandidata.

Kada se misli službeno kandidirati, kako zamišlja ulogu predsjednice i predsjedničke ovlasti te što je čini drugačijom od dosadašnjih kandidata, pojasnila je tijekom razgovora za tportal u Hrvatskom saboru, u kojem još uvijek provodi velik dio svojih radnih dana.

Jeste li donijeli konačnu odluku o kandidaturi za predsjedničke izbore?

Iskazala sam volju da se kandidiram jer nisam osoba koja voli zavlačiti niti kalkuliram. Ozbiljan sam kandidat i ne gledam ovo kao na oblik političke samopromocije ili političkog blefa. No, s obzirom na to da sam u specifičnoj situaciji kao nezavisna kandidatkinja i da nezavisnost uvijek ima svoju cijenu, trenutno sam u fazi razrade logistike i promišljanja sadržaja same kandidature. Te se kockice slažu, a kada se finaliziraju, izaći ću i sa službenom kandidaturom.

Već ste govorili da je uvjet za kandidaturu minimalna logistika. Što pod time podrazumijevate?

Netko tko pretendira na pobjedu mora prije svega imati sadržaj. Kandidatura za predsjednicu nije nešto kao da dođete i kažete – ja sam sutra predsjednica, nego je pitanje toga što imate novo ponuditi građanima i kako vidite tu funkciju. Drugo, morate imati određeni plan kako ćete odraditi tu kampanju, kamo ćete sve doći, s kime ćete razgovarati, kako ćete se direktno obratiti građanima. A onda i ostale logističke stvari koje se tiču minimalnog financiranja kampanje, razrade medijske strategije, prikupljanja potpisa i svih ostalih detalja koje to nosi. Jedna je priča kada idete kroz klasičnu stranačku infrastrukturu poput HDZ-a i SDP-a, koji troše milijune proračunskih sredstava na svoje kandidate, a druga je priča kada kao doista nezavisan kandidat idete ispočetka. To je kao da trčimo utrku na 400 metara i vi počinjete od nule, a oni su na 300 metara. Doslovce je tolika razlika. Međutim duboko sam uvjerena da osoba koja ima što ponuditi i koja vjeruje u ono što radi taj tip 'mehaničkog' nedostatka može kompenzirati svojim sadržajem.

Na prethodnim predsjedničkim izborima neki nezavisni kandidati su dobro prošli, no niti jedan nije uspio doći u drugi krug. Zašto mislite da možete promijeniti dosadašnji učinak nezavisnih kandidata?

Bili su blizu. Mene od prethodnih kandidata izdvaja promišljenost moje kandidature jer nisam jučer stupila na političku scenu. U petoj sam godini saborskog mandata, to je pola desetljeća, a ne pet minuta političkog djelovanja. Jako se dobro zna na koji sam način gradila svoju političku priču i koliko sam bila konkretna prilikom kreiranja političkog sadržaja, što sam finalizirala i uređivanjem Mostovog izbornog programa, u kojem sam ponudila cjelovitu viziju bolje Hrvatske. Konstruktivnost sam pokazala time što sam na polovici saborskog mandata imala najviše obranjenih amandmana, a mandat sam finalizirala inovativnim zakonskim prijedlozima koje sam izradila u suradnji sa znanstvenom zajednicom, od kvalitetnije zaštite okoliša do umjetne inteligencije i reforme Sabora. Svi prethodni kandidati, koji su svojom karizmom i pristupom postigli i zavidan uspjeh, nisu imali na temelju čega svjedočiti da oni politički razmišljaju dugoročno niti su imali artikuliran i cjelovit politički sadržaj na temelju kojeg ih se može vrednovati. U mene građani mogu imati povjerenja. To je bitna razlika koja mi može omogućiti da u konačnici i pobijedim na ovim izborima, bez obzira na to što nisam dio uhodane stranačke strukture. Dapače, mislim da mi je to, s obzirom na nadstranačku ulogu predsjednice, i prednost.

Sadržaj koji ste do sada predstavili kao zastupnica, poput rezolucije o umjetnoj inteligenciji ili pitanja ekocida, nije sadržaj koji toliko potpada pod podosta ograničene ovlasti koje biste imali kao predsjednica.

Što se tiče nekih referenci koje bi me činile dobrom predsjednicom, i ranije sam imala doticaja s vojskom i više sam godina sudjelovala kao vanjski predavač u Ratnoj školi 'Ban Josip Jelačić', u kojoj sam najviše vojne časnike učila o kreiranju hrvatskog identiteta u geopolitičkom kontekstu. Imala sam doista dobru suradnju s vojskom i taj mi je okvir poprilično dobro poznat. Pratila sam razvoj Vojnog sveučilišta, a i sveučilišna sam profesorica. Ovlasti predsjednice su ograničene te u trenucima mira ona ima dvostruku funkciju - prva je ona motriteljice institucionalne stabilnosti, a druga je ona poticateljice društvenih promjena. U tom kontekstu širina tema kojima sam se prethodno bavila izrazito je korisna. Naime nitko nema legitimitet koji ima predsjednica RH i ona tu ima puno proaktivniju ulogu. Pa i da kroz izbor svojih savjetnika, koji nisu samo fikusi, nego netko tko sukreira određeni sadržaj, nameće teme u javnom prostoru, čime usmjerava njihov institucionalni epilog. Taj se dio može potaknuti i potrebni su novi naglasci, počevši od umjetne inteligencije i kibernetičke sigurnosti, o kojoj se tek sada više govori, a ja sam cijeli svoj mandat davala amandmane na proračun da se povećaju izdvajanja za kibernetičku sigurnost, uvažavajući činjenicu da u više od polovine računalnih prijevara nije otkriven počinitelj. Osim usmjeriteljske, proaktivne funkcije predsjednice, sukreiranja vanjske politike i odnosa prema Oružanim snagama, u ratnim vremenima njezine su ovlasti bitno drugačije. Trenutno smo u izazovnim vremenima i na tom tragu treba biti svjestan toga da na čelu države mora biti osoba koja je u stanju reprezentirati sve građane RH, jedinstveno držati vojsku, ali i imati dovoljno odlučnosti ako dođe do neke krize.

Jednom prilikom rekli ste da želite reformirati institucije. Kako biste reformirali instituciju predsjednika?

S obzirom na to da postoje različite tendencije da se predsjednica bira u Saboru, da nemamo više neposredni izbor, ja se protivim tome. Prije svega, predstavnička demokracija funkcionira na specifičnoj dinamici, uzajamnosti između građana i njihovih predstavnika, a nesporno je to da građani žele dati mišljenje o tome tko će predstavljati državu. Jedini izbori na koje ih se do sada nije trebalo nagovarati da izađu bili su predsjednički izbori. U tom smislu ja 'čujem' taj zahtjev građana i za mene bi bilo protudemokratski da kažem - vaše mišljenje ovdje više nije bitno. Osim toga, mi smo kroz niz političkih izbora vidjeli i naličje parlamentarne demokracije, činjenicu da građani vrlo često kao epilog, odnosno ono što bude Vlada, ne dobiju ono za što su glasali zbog postizbornih koalicija. Za razliku od te prakse, prilikom izbora predsjednice uvijek ćete dobiti onu osobu za koju ste glasali. Zato smatram da bi bilo korisno promisliti i ovlasti predsjednice te ih osnažiti. Ako se kandidiram, izaći ću s konkretnim prijedlozima na koji način to učiniti, a trenutno ih razrađujem s ustavnim stručnjacima.

Koji bi to bili?

Prije svega treba reći da to zahtijeva ustavne promjene, pa nije izgledno da će se realizirati jer je za njih potrebna dvotrećinska većina. Ovo je dakle, nažalost, ipak samo stručna hipotetska rasprava jer ne postoji dovoljna volja unutar dvije trećine saborskih zastupnika, mahom HDZ-a i SDP-a, da se promijeni nešto. Njima ovako osmišljen izborni sustav itekako ide na ruku. Stoga su predsjednički izbori zapravo jedini na kojima možemo izabrati doista nezavisnu osobu i mijenjati stvari, a da ne budemo naknadno prevareni. Imamo de facto parlamentarni sustav, ali imamo i neke funkcije predsjednice koje nisu dio njega, poput one da ona proglašava zakone, što znači da bi mogla i uskratiti svoj potpis. To se nikada u praksi nije dogodilo jer nitko ne zna koje bi bile posljedice toga. Otvoreno je pitanje trebamo li regulirati određene situacije u kojima ona to može činiti, kroz primjerice neki veto, ali koji opet mora biti povratno kontroliran, možda nekom većinom u Saboru. To je recimo zanimljiva tema, ali s obzirom da Ustav, treba biti uravnoteženo, pa ne istrčavam s dramatičnim prijedlozima, nego razgovaram sa strukom o tome kako kvalitetnije urediti ovlasti predsjednice uvažavajući volju građana.

O svojoj kandidaturi razgovarali ste s Fokusom i s Republikom. U kojoj su fazi ti razgovori?

Ono o čemu razgovaramo i što me zapravo interesira dugoročna je politička priča. Moja intencija nije potencijalno zabljesnuti na jednim izborima, nego stvoriti održivu političku priču. Zato razgovaram sa širim nizom aktera tako da se kroz izlaženje na predsjedničke izbore, a onda i na lokalne i parlamentarne, stvori ta nova infrastruktura i platforma koju će ljudi prepoznati.

Je li to priča o ulasku u neku stranku?

To je priča o stvaranju nove platforme koja može rezultirati i stvaranjem nove političke opcije. Ne planiram ulaziti u neku od postojećih stranaka.

Ne postoji li bojazan da bi pokretanje takve priče moglo završiti kao vaša priča s Mostom?

Ušla sam u suradnju s Mostom 2020. godine jer sam pokušala ići klasičnim političkim putem, a smatrala sam da njihova priča, unatoč nekim pogreškama, ima dobre temelje. Činilo mi se da bi bilo dobro za hrvatski politički prostor da, ako je moguće, osnažimo nešto što već postoji, a ne da se olako i bez političkog iskustva stvaraju nove stranke. Prošli smo dio političkog puta zajedno, ponosna sam na brojne inicijative koje smo iznjedrili i ne odričem se tog nasljeđa. Međutim politika ima svoju dinamiku i u jednom trenutku, kada smo vidjeli da su se dogodile neke stvari preko kojih ne možemo prijeći, razišli smo se. Ali smo to, za što mislim da je bitno za higijenu političkog prostora, napravili na civiliziran način. To znači da u budućnosti možemo surađivati ako se naši politički stavovi oko nekih tema budu podudarali. Bojim li se da će nešto završiti kao s Mostom? Da bar u hrvatskoj politici sve završava na način kao što se promijenila naša suradnja s Mostom. Jer to znači da će dobrobit Hrvatske uvijek biti na prvom mjestu i da u onim stvarima koje su bitne za naše društvo i dalje možemo zajedno doprinositi, a to što nećemo biti u istom saborskom klubu ne bi trebalo biti šteta za Hrvatsku i to je najvažnije.

Jeste se čuli s Mostom oko predsjedničke kandidature?

Nismo još razgovarali u tom smislu.

Kada govorimo o predsjedničkim ovlastima, jedna od tema o kojoj smo u proteklom mandatu vidjeli oprečna razmišljanja te sukobe između Vlade i Pantovčaka, jest vanjska politika. Treba li Hrvatska nastaviti pomagati Ukrajini i u kojem obimu?

Ukrajina je nama prijateljska zemlja, puno smo joj i pomogli, pa i simbolički - saborskom deklaracijom, u ovoj teškoj situaciji u kojoj se našla. Na razini humanitarne pomoći Hrvatska se treba maksimalno angažirati da olakša situaciju u Ukrajini. Naš je prvi vanjskopolitički cilj, kao i cilj svih drugih razumnih zemalja, da se što prije nađe mirovno rješenje. Što se tiče obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, kao što je volja većine građana i kao što je odlučeno u Hrvatskom saboru, ne smatram da se na taj način trebamo aktivirati u ovom sukobu.

Slažete li se sa stavom predsjednika Milanovića da se zapravo radi o sukobu Rusije i Zapada, a ne sukobu Rusije i Ukrajine?

Rusija je velesila i naravno da bilo koji sukob Rusije i neke druge zemlje koja se nalazi u Europi možemo tumačiti kroz optiku sukoba Rusije i Zapada, uvažavajući okruženje NATO-a u blizini. Ali ne mogu na takav način dublje komentirati neku njegovu načelnu izjavu. Nas interesira humanitarno maksimalno pomoći Ukrajini u nadi da će mirovno rješenje doći što ranije.

Treba li Hrvatska priznati Palestinu?

Hrvatska u ovom trenutku, uvažavajući kompleksnost situacije na Bliskom istoku, treba pažljivo motriti situaciju i zagovarati mirovno rješenje, ali ne treba u takvom sukobu biti jedna od prvih zemalja koje će nametati političke trendove, a koji za sobom vuku ozbiljne i možda nesagledive posljedice. Moramo znati tko smo i moramo imati stav, ali to znači i znati naš geopolitički kontekst, dakle što je naše direktno okruženje, prvi vanjskopolitički interes i tko su nam saveznici u očuvanju sigurnosti. U ovakvim stvarima ne trebamo dozvoliti da budemo olako instrumentalizirani za tuđe političke ciljeve, stoga treba biti jako pažljiv i odmjeren.

Nekolicina europskih zemalja, među kojima i susjedna Slovenija, nedavno je priznala Palestinu.

Nitko ne donosi takav tip odluka tako da promišlja isključivo svoj odnos prema tom sukobu, nego u kontekstu svoje vanjske politike i toga tko su mu primarni saveznici. Takva odluka itekako se reflektira ne samo na načelno pitanje sigurnosti vlastitog okruženja, nego i na odnose s drugim zemljama. To što su neke zemlje u okruženju ili Europi, koje imaju drugačiju unutarnjopolitičku situaciju i druge prioritete, procijenile da je za njih trenutno najpametnije da budu među prvima koje će priznati Palestinu je legitimno. No mi tu moramo misliti o interesu Hrvatske.

Što vidite kao najveći problem Oružanih snaga?

S obzirom na to da smo članica NATO-a i da to podrazumijeva primjerenu vojnu opremljenost, ali i zbog nesigurnih vremena u kojima se nalazimo, uvijek ću se zalagati za to da imamo dovoljna izdvajanja u proračunu koja će omogućiti nesmetano funkcioniranje HV-a. Poznata je činjenica da nama prije svega nedostaje ljudi, profesionalnih vojnika. No bitno je i kakvih ljudi. Stoga bih naglasak stavila i na temu koja je manje prisutna u javnom prostoru, a tiče se razvoja naše vojne znanosti. Bez vojne znanosti i stručnjaka koji su vojno obrazovani, koji imaju temeljeno vojno obrazovanje i iskustvo, a onda i znanstveno, ne možemo očekivati da ćemo imati dobre stratege u budućnosti. A te 'vojskovođe', kako u povijesti, tako i sutra, u nekoj kriznoj situaciji bit će ti koji će znati kako nas spasiti. Taj dio treba osvijestiti jer je on preduvjet samostalnosti obrambenih snaga RH, stoga je potrebno dulje zadržavati naše najbolje vojne stručnjake u vojno-obrazovnom sustavu i poticati Vojno sveučilište, koje trenutno ima poteškoća s akreditacijom vlastitih programa, da se što prije kvalitetno uspostavi.

Milanović je poznat po žestokoj retorici. Odlučite li ući u utrku, kako mu mislite parirati?

O tome ne razmišljam na takav način. Svatko od nas ima svoju osobnost. Primijetila sam da postoji ta atmosfera straha oko polemike sa Zoranom Milanovićem. Kao saborska zastupnica sučelila sam se gotovo sa svim političarima, a kao sveučilišna profesorica nemam strah od konfrontacije argumenata i smatram to svojom obavezom. Žao mi je vidjeti da postoje mnogi akteri na političkoj sceni koji se ne usuđuju odgovoriti Zoranu Milanoviću ili nekome drugome. Ako vi sami potičete taj tip atmosfere straha, onda ćemo teško ohrabriti građane da sudjeluju u političkim procesima, pa i da vjeruju da se išta može promijeniti u njihovim životima. Imam svoj sadržaj, imam iza sebe put koji svjedoči što jesam politički i u tom smislu tko god stao s druge strane, ja ću s njim rado razgovarati. Moj cilj nije nekoga pobijediti, nego iz razgovora s nekim naučiti nešto te u kvalitetnoj i dinamičnoj raspravi zajednički baciti novo svjetlo na stare probleme. Kad se na taj način pristupi polemici, cijelo društvo će profitirati.