'Jadranka i Predrag Šiftar iz produkcijske kuće Trigon, s kojima surađujem sada već 15 godina na mnogim projektima (od web portala do TV produkcije), prije puno godina krenuli su planirati i polagano graditi put k 'CSI Hrvatska', radeći neke druge dokumentarne filmove u suradnji s MUP-om. Polako dobivši povjerenje i otvorena vrata, uvelike zahvaljujući Gojku Marinkoviću, neprocjenjivom savjetniku ovog serijala, 'CSI Hrvatska' je nakon silnih godina pretprodukcije dobio ne samo zeleno svjetlo za snimanje, u smislu papirologije, zatvorenog budžeta i činjenice da ga je HTV kupio, nego i toga da je policija konačno bila spremna za njega. Kako sam krajem 2015. s Trigonom radio 'Kviznu situaciju', kviz za HTV3, tako sam od početka 2016. uključen u razvoj i snimanje CSI-a, od prvog konkretnog scenarija do zadnje montaže, i to kao scenarist, voditelj, izvršna produkcija, pomoćnik u montaži... Naš mali tim od šest, sedam ljudi u cijeloj produkciji polučio je velike rezultate, a to da smo u šest mjeseci snimili praktički 10 dokumentarnih filmova - imajući na umu da drugi ljudi u godinu dana snime jedan - svima nam i dalje zvuči posve nevjerojatno. Ali eto, dogodilo se, a rezultat je pred vama', napominje Grgić.

Kakve su povratne reakcije nakon emitiranja pojedinih epizoda?

Izuzetne. Osim što je ovo jedan od kritičarski najhvaljenijih projekata na kojima sam u životu radio, doslovce nisam čuo ni jednu lošu riječ struke i publike, i policija je također oduševljena. Jer, na kraju krajeva, poanta je bila snimiti ozbiljne dokumentarne filmove koji će pokazati prirodu policijskog posla i ljudsku stranu osoba sa značkama, a ne baviti se žutilom i prodajom krvi. To su svi prepoznali i drago mi je da smo uspjeli napraviti nešto što odskače od koncepta tipičnog 'crnokronikaškog' senzacionalizma koji je predugo dominirao u ovoj zemlji.

Kakvi su vaši dojmovi sa snimanja, ima li nekih slučajeva, odnosno epizoda, koje biste istaknuli?

Najbolji su slučajevi koji nisu u emisiji (smijeh). Šalim se, ali da, puno toga nevjerojatnog bismo čuli poslije samog snimanja na terenu, družeći se s policijom poslije na piću. Neki slučajevi ušli su u serijal doslovce tijekom produkcije, primjerice, snimajući priču o trostrukom ubojstvu u Petrinji u neobaveznom razgovoru nakon snimanja saznao sam za stravični slučaj petrinjskog pedofila, koji je na kraju uvršten u epizodu 'Silovanje'. Bilo je dosta slučajeva i epizoda koje bih istaknuo, uglavnom po tome što ih je bilo iznimno potresno istraživati i vraćati im se iz dana u dan... Volim u šali reći da sam pola godine živio praktički kao policajac, zatrpan od jutra do mraka dosjeima, snimkama, strašnim fotkama, u jednom trenutku znao sam imena svjedoka napamet za pojedine slučajeve, takve nepotrebne stvari... CSI Hrvatska ima svoju dodanu vrijednost upravo u tom golemom otvaranju arhive, prvi smo u Hrvatskoj dobili na korištenje fotografije i snimke koje mediji nikada prije nisu dobili u ruke. Naravno, nismo skočili na njih kao lešinari - puno je toga ostalo u ladici jer, rekoh, cilj nije bio šokirati, nego prikazati stvarnost s dostojanstvom i poštovanjem prema žrtvama i njihovim bližnjima. Zbog svega toga ne bih isticao ni jednu priču, niti jedan slučaj iz gomile. A samo snimanje... intenzivno je najbolja riječ. Pa, reći ću samo da je mojih stotinjak najava napisano i snimljeno u sve skupa kad se zbroji, nekih desetak dana, pa sad... vi zamislite koliko je to naporno. Vremena je bilo jako malo, a ljeto je bilo jako vruće. Izuzetno je u majici dugih rukava i sakou stajati nasred sunca na kamenu Dalmatinske zagore i probati ostati suhog lica pred kamerom... Iz današnje perspektive, kad se sve to uzme u obzir, cijeli ovaj projekt je stvarno ispao... fascinantno. Zbog sjajne ekipe i odličnih sugovornika.

Kakav je vaš odnos bio prema crnoj kronici ranije, a kakav nakon ovog iskustva?

Kad samo čitaš, konzument si. Kad uđeš u taj svijet... sve je drugačije. Ljudi više nisu samo imena, inicijali i atraktivna roba za prodaju u novinama - oni postaju ljudi s identitetom i višedimenzijskim pričama, kao što policija nije samo hrpa nekih ljudi iz neke institucije koja nam ide na živce kad nas globi zbog nevezanja u automobilu; to su ljudi poput nas koji rade težak, ponekad naizgled nemoguć posao.

Po vašem mišljenju, kakav odnos prema zločinima i zločincima imamo kao društvo?

Moj prijezir prema kriminalcima uvijek je bio velik, ali recimo da je moj odnos prema kažnjavanju danas još manje liberalan nego što je ikada bio. Kad vidiš dosjee svojim očima, kad čitaš što silovatelji i ubojice sami imaju reći o svojim zlodjelima... Jasno je da je za neke samo doživotni zatvor rješenje. Nažalost, kod nas se takvi strašni zločini kažnjavaju na tragikomične načine, a potpuni pacijenti hodaju slobodno. Uvjetne kazne za ubojstvo? Tri godine za silovanje? Pa gdje mi to živimo? Što se više susrećeš s tzv. ljudskim smećem, manje imaš milosti. Divim se nekim policajcima koje sam upoznao, koliko su ljudskosti uspjeli zadržati u kontekstu mraka s kojim se susreću. Nisam siguran da bih ja to mogao.

Je li vas se 'dojmio' neki od negativaca i smatrate li da bi trebalo po njemu snimiti krimić (prema dosadašnjim epizodama, najpozitivniji negativac u tom serijalu čini se da je 'zagrebački fantom')?

Redatelj Dario Lonjak i ja svako malo razgovaramo o tome kako bi trebalo snimiti igrani film po nekom od slučajeva. Da, priča o 'Fantomu' je fascinantna, ali ima tu još puno, puno sjajnog materijala. Ja pojedine epizode 'CSI Hrvatska' upravo i doživljavam kao doku-verzije žanrovskih filmova; ima tu epizoda koje su melodrama, koje su čista akcija, pa horor, komedija... No ipak, mislim da bi najbolji film bio kompilacija nekoliko slučajeva kao inspiracija, uz dobru nadogradnju fikcije... Neću reći da na tome već radimo, je l'...

Možemo li očekivati nove nastavke serijala, s obzirom na to da će kriminala i kriminalaca uvijek biti

Svi se nadamo i veselimo potencijalnoj drugoj sezoni. Može biti samo bolja od ove, a ova je sjajna, tako da... iskreno, ne znam zašto već ne snimamo nove epizode (smijeh).

Save