'Prije 16 godina imala sam povredu na radu. Pala sam i ozlijedila nogu: pukao mi je kolateralni ligament lijevog koljena, a zadobila sam i smrskanu hrskavicu trećeg stupnja. Liječnik na hitnoj me poslao na ortopediju rekavši da je došlo do puknuća ligamenta i da ću dobiti longetu. Ortoped je bio vrlo otresit i bahat te je u karton napisao da je došlo do istegnuća ligamenta prvog stupnja. Četiri mjeseca nakon toga sam vukla nogu, a tijekom terapija mi je bilo još gore, zbog čega sam poslana na hitnu artroskopiju lijevog koljena', započinje priču Bartol Ivanković.

Neljubazno medicinsko osoblje

Zbog puknuća ligamenta došlo je do operacijskog zahvata koji joj je na kraju ostavio trajne posljedice - sepsu. Iako joj je liječnik tvrdio da nije potrebna operacija, do nje je ipak došlo. 'Liječnik koji je tada bio primarijus na odjelu ortopedije rekao je da ne zna zašto mi otvarati koljeno, no ipak je došlo do spinalne anestezije i čak sam na ekranu gledala što mi rade. Kad je rekao da će to trebati očistiti, pitala sam ga što treba očistiti, na što mi je odgovorio da se radi o smrskanoj hrskavici trećeg stupnja i da je puknuo ligament, ali da ga neće trgati jer je već srastao. Tih deset dana bolničkog liječenja na istom odjelu bili su dno dna: neljubazne medicinske sestre i liječnici koje pacijenti gotovo ništa nisu smjeli pitati. List lijeve noge bio mi je tri centimetra tanji od desnog. Tri mjeseca nakon operacije završila sam kod liječnika u Koprivnici, a on mi je rekao da je ligament krivo srastao jer nije pravovremeno operiran i pritišće tetivu. Dobila sam povredu koju ću osjećati cijeli život', prisjeća se ova hrabra žena.

Glavobolja i bolovi u kralježnici prvi simptomi

Sepsu su joj tijekom laboratorijskih pregleda otkrili liječnici, no ona je i prije dolaska u bolnicu imala simptome koje je, doduše, ignorirala.

'Dva tjedna sam imala simptome poput obične viroze, a budući da je bio studeni, mislila sam da je to sve normalno. Sve do trenutka dok me nije počela tresti jaka groznica, koja je trajala desetak minuta, da bi uvečer temperatura porasla na 39,4 stupnja Celzijevih i iduća četiri dana nije se spuštala ispod te vrijednosti. Imala sam jake glavobolje i bolove u vratu, što sam pripisivala glavobolji. Osim toga, pojavili su mi se bolovi u kralježnici, ali i to mi nije bilo čudno jer sam dugo godina imala problema s kralježnicom', priča Bartol Ivanković.

Viroza koja to nije bila

Tijekom rehabilitacije kod kuće u jednom joj se periodu temperatura povećala na gotovo 40 stupnjeva Celzijevih. Tek je nakon bolničkih pretraga saznala pravu dijagnozu s kojom tada nije bila najbolje upoznata. 'Moja liječnica opće prakse je, dok sam četiri dana doma ležala s temperaturom 39-40 stupnjeva Celzijevih i molila ju da dođem u ambulantu da mi se izvadi krv, rekla da skidam temperaturu lijekovima i pijem puno tekućine. Da mi je tada samo dala uputnicu za vađenje krvi, vidjela bi da se ne radi ni o gripi, a kamoli o virusnoj infekciji. Naime sepsu mi je, zbog pada imuniteta, izazvala uznapredovala bakterija, 'tihi ubojica' Escherichia coli, a u vrijeme mog zaprimanja u bolnicu već je zahvatila bubrege. Liječnik me odmah vozio na Odjel za zarazne bolesti u varaždinskoj bolnici te je započelo liječenje', kaže Bartol Ivanković.

Borila sam se zbog svog djeteta

Bartol Ivanković kaže da ljudi oko nje, kolika god su joj potpora bili, nisu mogli shvatiti njezinu situaciju. Svih 15 dana koje je provela u bolnici imala je razloga da tijekom liječenja stisne zube i izdrži - motivacija joj je bila njezino dijete.

'Petnaest dana sam bila u bolnici, a sepsu nisam otkrila sama, nego su mi je otkrili liječnici i to tek nakon tri dana. Tada sam imala 41, sad imam 47 godina. U bolnici su mi rekli da imam atipičan organizam jer su mi bubrezi bili 15,5 centimetara i više od tri centimetra povećani od normale, a nikakvih 'tipičnih simptoma' koji bi ukazivali na bakteriju, osim Escherichije coli i zastoja bubrega, nisam imala. Tijekom liječenja curica od šest i pol godina koja me čekala doma bila je moja jedina misao vodilja i zbog nje sam preživjela svaku kap infuzije, ali dijete me u tom stanju nije moglo vidjeti - prvo jer joj pristup nije bio dozvoljen, a drugo, nisam željela da me gleda takvu. Ljudi koji nisu u vašoj koži, bez obzira na to je li riječ o prijateljima, ne mogu shvatiti vašu situaciju, a autosugestija: hoću, mogu, moram - bila je moja najveća potpora', objašnjava naša sugovornica.

Iako je nakon boravka u bolnici kao dio terapije morala koristiti lijekove koji su joj izazivali mučninu, zahvalna je liječnicima koji su je na vrijeme uspjeli izliječiti.

'Barem na neki način treba naglasiti da postoje liječnici koji savjesno rade svoj posao, kojima je svaki pacijent isti, ali nažalost ima i onih koji nisu toliko odgovorni ni predani svom pozivu. Zato ponekad dolazi do pojedinih liječničkih pogrešaka. U mom slučaju to što sam došla u zadnji čas i uspjela preživjeti isto je bilo definirano kao 'liječnička pogreška'. Jednako tako, onima kojima je status važniji od struke savjetujem da na tome trebaju itekako poraditi - koliko to nekima bilo krivo ili pravo', zaključuje Bartol Ivanković.