Prije par mjeseci vodila sam zanimljiv telefonski razgovor.

- Halo, ortodontska ordinacija?

- Da, izvolite!

- Dobili smo uputnicu od našeg stomatologa. Dijete ima nepravilan zagriz i manjak zuba, treba nositi aparatić, pa bih vas molila za termin.

- Čujte, kod nas ne možete. Popunjeni smo sve do odlaska doktorice u mirovinu. U srpnju sa specijalizacije dolazi nova doktorica, ali i kod nje su već popunjeni termini za narednih dvije godine. A ako i uspijete upasti, aparatić se čeka četiri do pet godina.

- Molim? Vi to mene zafrkavate?

- Ne, gospođo! Gdje Vi živite?

Nisam ništa odgovorila, jer pitanje je bilo na mjestu. Sasvim. Zaista, podsjetilo me je da živim u Hrvatskoj. Ili, još gore, u Slavoniji – regiji na rubu, u kojoj će i buduće generacije - ono malo ljudi što ostane, hodati iskrivljenih zuba, nepravilna zagriza i krezubo.

Estetika je za one s novcem

Pa gdje ortodontu odlaze vukovarska djeca, pitate se. I ne samo vukovarska, nego djeca iz cijele Slavonije?

U Zagreb.

'U Zagrebu samo u jednoj ulici ima ortodonata kao u cijeloj Slavoniji', tvrdio je davne 2010. dr. Vlatko Kopić iz Hrvatske komore dentalne medicine. Do danas se stanje nije promijenilo. Stari ortodonti otišli su u mirovinu a se prije toga nije mislilo na blagovremeno osposobljavanje novih. Zbog navedenog vakuuma, djeca iz Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Virovitičko-podravske županije raspoređena su kod petnaestak zagrebačkih prekobrojnih ortodonata te su ovi tako ostali u mreži HZZO-a. I tako godinama.

Naravno, koristiti usluge zagrebačkih ortodonata djeca mogu ako imaju sreće da im se pored krivih zubića provuku i dijagnoze poput nepravilna zagriza, manjka ili viška zubića, a koje HZZ-o jedino priznaje kao uvjet za besplatni aparatić. Ako ne, nikom ništa. O estetici neka brigu vode oni koji imaju dovoljno novca, pa mogu to, ali i prethodno navedene medicinske probleme, riješiti lakše, brže i jeftinije – u inozemstvu. Konkretno, u Srbiji. Novom Sadu ili Subotici.

Kako nisam od roditelja kojem je 7.000-10.000 kuna sitnica koju mogu izdvojiti za manje stresa, odlučila sam se za Zagreb. I tu ne završava moja priča.

'Tko štedi na mostu, izgubi na ćupriji'

Nedovoljno informirana, odabrala sam ordinaciju po preporuci poznanice iz Zagreba (njezino oboje djece dobilo je aparatiće u rekordnom roku, imala je sve najbolje za reći i tako dalje...) i započela novi razgovor:

- Halo, ortodontska ordinacija XY Zagreb, izvolite.

- Dobar dan, zovem iz Vukovara. Dobili smo uputnicu od našeg stomatologa. Dijete ima nepravilan zagriz i manjak zuba, treba nositi aparatić, pa bih vas molila za termin.

- U redu. Možete doći za mjesec dana. Imate snimku zuba?

- Da.

- Molila bih vas da ga pošaljete mailom, da provjerimo kvalitetu. Znate, imamo negativna iskustva s ortopanima iz Slavonije.

- Nema problema.

Zapravo, ima problema. Ortopan snimljen u vukovarskoj bolnici zaista je bio neupotrebljiv. Zato smo morali do Osijeka. Kod privatnika, naravno. Usput smo doživjele nimalo bezazlenu prometnu nesreću i dijete je zadobilo posjekotinu čela. Ali, eto, tješimo se barem će imati zdrave i lijepe zube. Ostali smo i bez automobila. Nije bio neke vrijednosti, ali da smo ga prije prometne prodali, mogle smo otići privatniku i dobiti aparatić bez cijele ove trakavice. S kaznom koju ću platiti mogli smo i na more. No što je – tu je. Još jednom se potvrdila ona stara - 'Tko štedi na mostu, izgubi na ćupriji'.

Novi ortopan, a na kuverti tragovi krvi...

Ponovno smo nazvali ortodontsku ordinaciju u Zagrebu i ispričali se što ne možemo na dogovoreni termin. Na kuverti u kojoj je novi ortopan, tragovi krvi. Čim se dijete riješi konaca i štaka, dolazimo. Jedva čekamo. Znate, mi smo iz Vukovara.

To da smo iz Vukovara, ponovili smo barem nekoliko puta. I kad smo sestri diktirali svoju adresu. I kad smo mailom slali skeniranu uputnicu i već navedeni nevaljali ortopan na kojem je jasno pisalo koja ga je bolnica proizvela. Vukovarska.

Da postoji neki problem, saznali smo tek nakon što smo se jedva oporavljeni od posljedica prometne, dokopali Zagreba. Naša Županija nije na popisu ortodonta kojeg smo prethodno kontaktirali. On ima druge tri županije, ali ne i našu. Žao im je. Iskreno žao, ali ne mogu nam pomoći. Neka se obratimo nekom drugom, tko je u hrvatskom zdravstvenom kaosu zadužio naš vilajet.

Sestra se opravdala da je njoj sve to Slavonija, pa je, eto, propustila provjeriti pripadamo li im, a mi smo se neobavljena posla vratile doma. Novcem koji smo potrošile na kartu i koje nam HZZ-o neće moći pravdati mogle smo četiri puta do Novog Sada. Istog onog grada u kojem sam i sama, baš u godinama u koje je moje dijete, dobila aparatić i ispravila dvojku koja se zaigrala. Prije više od 30 godina, obavili smo to mnogo brže i lakše. Bez ikakvog stresa.

Gdje to idemo? Unatrag? Unatoč toliko napretku medicine i, općenito, znanosti? Unatoč činjenici da se u bijelom svijetu već klinci doma igraju printajući aparatiće za zube

U kakav smo limb zapali?

Zubi kao hrvatski luksuz

Dok u Švicarskoj, recimo, osnovnoškolac prije upisa u sljedeći razred mora obaviti pregled zubi, a u slučaju da ima karijes, ne može upisati viši razred dok ne sanira zub jer se smatra da je bolestan, kod nas je dječji karijes kao dobar dan. Prosječan hrvatski dvanaestogodišnjak ima četiri pokvarena zuba, a 80 posto odraslog stanovništva pati od parodontoze. Kod odraslih Europljana, paradentoza se smatra bolešću sloja niskog socioekonomskog statusa, a kod nas je raširene kroz cijelu populaciju.

Porazna je istina da u prevenciju ulažemo manje nego što se ulagalo u bivšoj državi. Zbog neuređene mreže ambulanti dentalne medicine (i ne samo dentalne, već je riječ o totalno uništenoj mreži ambulanti primarnog zdravlja) i neulaganja u prevenciju, završili smo na samom dnu ljestvice EU-a, tik iznad Bugara. Trošimo ogromne količine novca na liječenje onoga što smo za mnogo manje iznose mogli spriječiti.

I ne samo to. Ponekad čak ni ne liječimo. Zbog nemara, ali i neimaštine, kod nas se ljudi pri bolesti zuba radije odlučuju za vađenje nego za liječenje. Za mnoge je protetika stvar luksuza. Zbog nedostupnosti ambulanti, za neke je to čak i obični odlazak stomatologu i dobivanje tzv. socijalne proteze.

A rugali smo se zlatnim zubima naših baka i djedova

No, rekli bi, stvari mogu biti i gore. U zemlji u kojoj te na ultrazvuk dojke naručuju za 24 mjeseca, gdje narod krade bolničke bešteke i zdjele za juhu, gdje bolesnici leže na raspalim madracima (neki spominju i iskustva sa stjenicama) i u neklimatiziranim sobama, gdje su kupaonice devastirane, a pacijentima padaju stropovi na glavu, ova mala i osobna priča o ortodontskim mukama možda izgleda beznačajna i smiješna. A nije. Nimalo.

Ljudi se po osmijehu prepoznaju. U prenesenom, ali i doslovnom značenju.

Mi smo, izgleda, nacija koju čeka budućnost bez široka osmijeha. A rugali smo se zlatnim zubima naših baka i djedova.
 
Ostaje nam 'širok osmijeh, kvaran zub'.