Nedavna prometna nesreća u Zagrebu u kojoj je 25-godišnja vozačica prošla kroz crveno svjetlo te smrskala pješaku noge, ponovno je aktualizirala problem vrlo opasnih i neodgovornih vozača na hrvatskim cestama. Iako je već imala više od 20 prometnih prekršaja, mlada vozačica vozila je pod zabranom, ali i pod utjecajem alkohola. Je li ta nesreća još jedan pokazatelj da stvari u hrvatskom prometu funkcioniraju iznimno loše?
Nebojša Čelica, jedan od osnivača Udruge obitelji osoba stradalih u prometu, smatra da situacija već godinama nije dobra: 'Mi šaljemo upozorenje nadležnim institucijama, ali u konačnici dolazimo do toga da ni zakoni, a niti sudske presude nisu na razini koja bi mogla u dovoljnoj mjeri zaustaviti takve vozače. U ovom konkretnom slučaju vozačice, može se vidjeti da je ona recidivist. Zakon je nije uspio zaustaviti. Ona je bila pod zabranom, ali je ipak vozila. Imamo primjer u zapadnim zemljama gdje, kad se upravlja vozilom pod zabranom ili tehnički neispravnim vozilom, automatski se to vozilo tretira kao oružje i ono se oduzima i uništava. To je tako jer s takvim ljudima ne možete na drugačiji način. To su asocijalni vozači koji vide samo sebe, a ne vide ostale sudionike u prometu.'
Presude su loše poruke vozačima
Čelica smatra da se najveći problemu javljaju prilikom izricanja sudskih presuda: 'Uzmimo nedavnu presudu u slučaju smrti motociklista Siniše Smiljanića kojega je usmrtio alkoholizirani Dejan Maćešić. Minimalna zakonska kazna je tri godine. Sutkinja je u tom slučaju iskoristila svoje zakonsko pravo i izrekla kaznu od dvije godine. Dakle, ona je smanjila i tu minimalnu kaznu. Ima mnogo slučajeva gdje je vozaču dokazana krivnja, ali se njima svejedno izrekne uvjetna kazna. Kod nas su vozači koji idu u zatvor oni koji su bili u alkoholiziranom stanju, a oni koji nisu, uglavnom dobivaju uvjetnu kaznu.'
U Udruzi obitelji osoba stradalih u prometu smatraju da hrvatski suci svojim presudama šalju loše poruke ostalim vozačima. 'Poruka je zapravo da možete u prometu oduzeti život, a nećete gotovo uopće biti kažnjeni, odnosno nećete ići u zatvor. Da apsurd bude veći, platit ćete kaznu ako niste vezani iako time ugrožavate samo sebe. Smatramo da u mnogim slučajevima postoji opravdana sumnja u korupciju sudaca. Apsurdno je i da naši sudovi nemaju evidenciju. Mi smo kao udruga tražili da nam dostave podatke o izrečenim kaznama. Uvidjeli smo da samo neki sudovi to imaju, ali većina ih zapravo nema. Stoga je nemoguće utvrditi koliko je vozača proglašeno krivima, a koliko ih je otišlo u zatvor', navodi Čelica.
Kazna kao moralna satisfakcija
Prema procjenama Udruge, više od 60 posto vozača koji su proglašeni krivima dobilo je samo uvjetnu kaznu, iako su trebali dobiti zatvorske kazne. 'Znači li to da sucima smrt naše djece nije dovoljno strašna i da smatraju da je to društveno prihvatljivo pa donose takve presude?! Većina roditelja i članova obitelji stradalih u prometu nisu za odmazdu, ali ako nema kazne onda nema ni one moralne satisfakcije', pojašnjava Čelica.
Dodaje da maksimalna kazna zatvora koju propisuje zakon, u Hrvatskoj nikada nije bila izrečena: 'Najveća izrečena kazna dosad je sedam godina i četiri mjeseca i to za slučaj nesreće u tunelu Ledenik, a osam godina dobila je vozačica iz Zagreba 2003. godine. Ali čak i kada su vozači osuđeni, oni u pravilu nakon dvije trećine izvršene kazne budu pušteni na slobodu.'
U Udruzi smatraju da bi se problemi mogli riješiti, ali za to je potrebna politička volja. 'Mi kao udruga imamo prijedlog novog pristupa problemu stradavanja na cestama. Po uzoru na skandinavske zemlje, predložili smo da se formira Nacionalni savjet koji u Hrvatskoj trenutno ne postoji, a ne postoji ni Agencija iako je promet najveći uzrok nasilne smrtnosti u Hrvatskoj. Od proglašenja hrvatske neovisnosti, više od 17 tisuća ljudi izgubilo je život u prometu, više od 420 tisuća ljudi je ozlijeđeno, a od toga sto tisuća teško', ističe Čelica.
Novi pristup prometu
Unatoč tim crnim brojkama, kako kaže, država nije poduzela sve što je trebala: 'Držim da su naši političari najodgovorniji za to. MUP je zadužen za sigurnost prometa, ali u svim zemljama EU nije MUP taj koji je odgovoran nego je Ministarstvo prometa. To samo po sebi govori dovoljno jer logično je da za promet bude odgovoran onaj čije su prometnice. Vlada pak mora organizirati edukaciju koja u našim školama i vrtićima nije dovoljno zastupljena. Edukacija je temelj svega, ali je isto tako iznimno važno provoditi zakon, kontrolu te nadzor, ali i izricati kazne koje su zapravo mjere prevencije.'
Čelica navodi kako bi odgovornost trebalo snositi pet ministarstava – MUP, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Ministarstvo zdravlja te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta: 'Naravno, u cijelu priču treba biti uključena i lokalna samouprava jer su regije različite i nije isto prometovati u Dalmaciji i, primjerice, Slavoniji. Tako se to radi u razvijenim europskim zemljama u kojima se provode ozbiljni četverogodišnji programi i netko snosi odgovornost za sve aktivnosti, a postoje i sredstva koja to prate. U Hrvatskoj toga nema. Mi ovdje svi gledamo samo što policija radi, ali policija ne može biti jedina odgovorna za promet. Tako nije ni u drugim europskim zemljama, a tako ne bi trebalo biti ni kod nas.'
