Taj dobri stari običaj polako se vraća na prostore bivše Jugoslavije nakon mučnih 90-ih, pri čemu na njegovoj revitalizaciji svesrdno rade i sve brojni političari (ove godine u Zagrebu su prvi put od osamostaljenja Hrvatske badnju liturgiju posjetili i predsjednik i premijer).

Što se tiče folklora, jedna od glavnih razlika između rimokatoličkih i pravoslavnih prazničkih svjetonazora sastoji se u tretmanu mjeseca siječnja, odnosno prijelaza iz stare u novu godinu. U Hrvatskoj se nakon prazničnog tjedna, Božića i Nove godine, društvo manje ili više vraća u kolotečinu, a Srbi, Crnogorci i Makedonci kao da teže pretvoriti siječanj u svoj 'zimski ferragosto'. Po tome su sve sličniji Rusima, kojima je praznik ne samo prvi dan, već cijeli prvi tjedan nove godine - do pravoslavnog Božića 7. siječnja! U Rusiji je tada moguće da, recimo, pojedine dnevne novine prestanu izlaziti na desetak dana.

Beogradski novinar i publicist Miloš Vasić lani je za tportal.hr opisao kako pravoslavci u Srbiji (a slično je i u Makedoniji) zajedno s crkvom odlučno inzistiraju na julijanskom kalendaru i ne pada im pamet prijeći na slavljenje gregorijanskog Božića - mada, čini se, nemaju ništa protiv dočeka gregorijanske Nove godine. Pogotovo kad uz nju imaju i još jednu, pravoslavnu Novu 13. siječnja. Vasić primjećuje da se između Svetog Nikole 19. prosinca i školskog praznika Svetog Save 27. siječnja smjestilo čak šest većih, što državnih, što vjerskih blagdana. Mjesec januar, koji se u davna vremena među Srbima zvao i sečenj, u pravoslavnoj je kulturi mjesec slavlja, slava (dan sveca zaštitnika obitelji) i vjenčanja.

Nakon uzdizanja gotovo do razine državne vjere u monarhističkoj Jugoslaviji, tijekom njezine socijalističke verzije poslije Drugog svjetskog rata pravoslavlje je percipirano kao najveća nacionalistička prijetnja državi te je do 60-ih godina trpjelo možda i najveću represiju među tri velike religije u Jugoslaviji. Danas je najrasprostranjenija religija na Balkanu, a time i na području bivše države. Pritom nacionalne verzije institucionaliziranog pravoslavlja ponešto variraju s obzirom na autokefalni (autonomni) ustroj nacionalnih crkvi (bilo da je autokefalnost priznata od pradavne 1217. godine, kao srpska, ili je njezin kanonski status još uvijek neriješen, poput crnogorske i makedonske).

U Srbiji, primjerice, prema istraživanju Fondacije Konrad Adenauer, čak 93 posto građana izjašnjava se vjernicima - što je vjeroispovjedni postotak upadljivo sličan Hrvatskoj, samo što je u potonjoj riječ o određivanju prema Katoličkoj crkvi. Takvo izjašnjavanje golemim je dijelom uvjetovano kontroverznim poistovjećivanjem nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti: tek manje od trećine deklariranih vjernika smatra sebe 'uvjerenim vjernicima', a 39,1 posto 'sudjeluje u vjerskim obredima, ali nije aktivno u svojoj vjerskoj zajednici'. Sličnost je i ta da su križevi, odnosno krstovi oko vrata, postali pomodarstvo, a njihovi nositelji često nemaju pojma, ni savjesti, ni interesa da razmisle o osnovama vjeroispovijesti čije simbole koriste – a kamoli da je shvate kao poziv na potragu i preispitivanje vlastitih stavova i djela.

S obzirom na to da je pravoslavlje danas jedan od najvažnijih svjetonazorskih čimbenika na područjima bivše države, Srpska pravoslavna crkva ima veliki, najčešće oponentski utjecaj na cijeli spektar aktualnih pitanja u 21. stoljeću – od prava i zaštite homoseksualnih ljudi, do pristupanja Europskoj uniji, procesuiranja ratnih zločina, ideje liberalnog kapitalizma, globalizacije itd.

Iz današnje, nedavnim ratom određene perspektive, zanimljivo je da su Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva u Hrvata sve do 20. vijeka koegzistirale u relativno dobrim odnosima. Povjesničar Ivo Banac primjećuje da je kroz mnoga stoljeća između njih bilo incidenata i borbe za položaj na Balkanu, ali da ti odnosi nisu rezultirali velikim ratovima - za razliku od nekih vjerskih zajednica u srednjoj i zapadnoj Europi. Štoviše, u povijesti Katoličke i Pravoslavne crkve na Balkanu bilo je i razdoblja izuzetne bliskosti – recimo 1848. godine, kada su se zajednički opirale agresiji mađarskog nacionalizma.

U vremenima Jugoslavije, Katolička i Pravoslavna crkva pretrpjele su zabrane, progone, nasilje i cenzuru, ali su do 80-ih uspjele itekako povratiti svoje pozicije. Povjesničar Vjekoslav Perica piše da su pred raspad Jugoslavije bile razvijenije no ikad, jer su imale produktivne izdavačke kuće, stekle brojnu pastvu i dobivale novčanu pomoć sa Zapada, gdje su bile shvaćene kao demonteri diktature - progresivni i prodemokratski borci protiv komunizma, da bi potom dio njihovih struktura odigrao jednu od ključnih uloga u jačanju nacionalizma, šovinizma i etničkih i vjerskih podjela koje su dovele do serije ratova na Balkanu.

Stoga će jedna od najvećih zadaća pravoslavlja, kao i drugih velikih i utjecajnih vjeroispovijesti na ovim prostorima, biti usklađivanje partikularnih interesa s idealom mira, tolerancije i miroljubive koegzistencije kako bi susjedi i komšije ponovno poštovali jedni druge do mjere da zajednički mogu slaviti vjerske blagdane.