Zakon o informiranju namjeravaju dopuniti obavezom izdavača da uvijek na računu ima najmanje 50 tisuća eura, zatim da se zatečeno vlasništvo nad medijima ne može prenositi dalje, uveli su drastične i smjesta naplative globe za kršenje postojećih normi (javni moral, zaštita maloljetnika itd.) i to kvalificirano: ako je na naslovnici, globa je dvostruko veća. Zanimljivo je da se ti prijedlozi odnose samo na medije nacionalnog značaja i pokrivanja; lokalni i regionalni mediji izuzeti su. Osim toga, predložene su i izmjene Kaznenog zakona: zabranjuje se komentiranje sudskih postupaka do pravomoćnosti i povreda pretpostavke nevinosti, kazna je šest mjeseci plus novčana globa! I još kažu da su to doslovno prepisali iz hrvatskog Kaznenog zakona, koji bi trebao biti uzor.

Naravno da su oba srbijanska novinarska društva – nezavisno i bivše režimsko – stala na zadnje noge i krenula zdvajati nad tim skandalom. Naravno, također, da je pravi razlog smjesta otkriven i razglašen. Riječ je o gorkom sukobu ministra gospodarstva Mlađana Dinkića, lidera stranke G17Plus koja daje većinu ovoj ionako tankoj koaliciji na vlasti, sa stanovitom tabloidskom grupom u vlasništvu nekog Raje Rodića, inače najbližom Šešeljevim radikalima i ekstremnoj šovinističkoj desnici. Ne bi to bilo čudno da prethodnih godina taj isti Dinkić i taj isti Rajo nisu skupa rušili dvije vlade zaredom (Živkovićevu 2003. i Koštuničinu 2006). Rodićev tabloid Kurir, valjda najskaredniji list u ovom dijelu Europe, bio je tada Dinkićev 'revolverblatt' za političke obračune. Onda je Dinkić ušao u koaliciju sa svojim dotadašnjim neprijateljima, a Rajo Rodić počeo ga je pljuvati za račun Šešelja i sada Tomislava Nikolića, koji se odcijepio od Šešelja i preuzeo mu veći dio radikalne stranke. Ovi opasni prijedlozi za izmjene i dopune dva važna, možda među najvažnijima, zakona skuhani su u kuhinji Mlađana Dinkića, a koalicijski partneri ucijenjeni su krizom vlade i povlačenjem parlamentarne podrške.

Tako će svi mediji u Srbiji stradati samo zato što se naš dr. Frankenstein posvadio s čudovištem koje je sam stvorio. Gdje je tu sad razborita politika koja bi trebala služiti općoj koristi? Nema je jer srbijansku vladajuću koaliciju zanima jedino i isključivo vlast kao takva. Tu političke vizije, programa i ideologije nema, ima samo vlasti. Uzneseni vlastitom sujetom i arogancijom, izgubili su svako mjerilo i misle da sve mogu. Dakako da se to pravda 'tranzicijom', 'kapitalizmom', a odnedavno i svjetskom krizom koja bi nas, da nije njih, sve već usmrtila, ali nas oni – eto – spašavaju, pa im trebaju izvanredne ovlasti. Zašto? Zato što ih novinari nerviraju svojim propitivanjima, gunđanjima, primjedbama i općenito pasjalukom, što vele Bosanci. Tabloidi, zapravo, nisu problem - njih se dade dovesti u red i postojećim zakonskim rješenjima. Problem su ozbilji i temeljiti mediji, skloni istraživačkom novinarstvu i razotkrivanju skandala, korupcije i kriminala u vlasti. Njima se dosad nije moglo stati na rep jer imaju dokaze, pa su sudski sporovi za klevetu protiv njih po pravilu propadali.

Sada naša bonapartistička vlast želi apsolutnu moć, moć primjerenu njihovom shvaćanju vlastitog značaja. Zato i pribjegavaju trikovima iz polovice 19. stoljeća, kada je Louis Bonaparte u Francuskoj uveo 'kauciju' za izdavanje novina. Uplati nekoliko tisuća zlatnih franaka, pa pravi novine; kad novine zabranimo – kaucija ide državi. Uzgred, isto je radio i srbijanski kralj Milan Obrenović u to vrijeme. Općenite i rastezljive predložene odredbe u Kaznenom zakonu daju vlastima mogućnost da novine zabrane, a izdavača i novinara zatvore i oglobe zbog dosad normalnog i savjesnog praćenja sudskih postupaka. Dapače, kažnjivo je i 'pozivanje na otpor zakonitim odlukama državnih organa'. Je li odluka zakonita ili nije, odlučivat će polako sudovi, sve do Strasbourga; dotad novinar sjedi u zatvoru nakon ovrhe njegove imovine.

Jednom riječi, u Srbiji je na djelu puzajući državni udar jedne besprincipijelne političke klase koja ne poznaje ni viziju razvoja društva, ni ideologiju kojom bi birače privukla, ni stid. Poznaje samo vlast i prateće povlastice: novac, nekažnjeni klijentelizam i korupciju, užitak u pukoj neograničenoj moći.

Neke stranke vladajuće koalicije izrazile su svoje neodobravanje, pa je glasanje odloženo za kraj kolovoza, što nije neka utjeha. U međuvremenu će biti nagodbi, ucjena, zavrtanja repova i ostalih političkih sredstava, tako da se lako može dogoditi da te sramotne i opasne izmjene i dopune prođu. Novinarstvo u Srba preživjet će i to, kad je već preživjelo i nadživjelo Slobodana Miloševića.