Budući da Hrvatska podržava tužbe protiv Ljubljanske banke zbog neisplaćene devizne štednje, može se dogoditi da će Slovenija eksponirati pitanje troškova koje je imala upravljajući Istarskim željeznicama koje su do 1990. poslovale u okviru tadašnjeg Železniškog podjetja Ljubljana (ŽPL), navodi u četvrtak ljubljansko Delo
U javnosti se mnogo govori o sporu i napetostima koje izaziva dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, ali skoro ništa o 'nepodmirenim računima koji su ostali prilikom zamjene imovine državnih željeznica', navodi list te tvrdi da Slovenija u okviru sukcesije od Hrvatske može tražiti 142 milijuna eura. Navodno je riječ o gubitku koji je slovensko poduzeće imalo na istarskim prugama kojima je upravljalo do 1990. godine. Tada su se nove vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji po teritorijalnom načelu dogovorile da upravljanje istarskim prugama preuzmu hrvatske, a upravljanje prugama u Prekmurju prema Mađarskoj, kojima se upravljalo iz Zagreba, slovenske željeznice. No dogovor je bio 'asimetričan' jer je imovina istarskih željeznica bila veća, a uz to je ljubljansko željezničko poduzeće na istarskim prugama imalo gubitke.
Visina mogućih potraživanja iz tog naslova prema Hrvatskoj mogla bi iznositi 142 milijuna eura, zajedno s kamatama, navodi list. Od toga se 100 milijuna odnosi na zabilježene gubitke istarskih željeznica od 1974. do 1990. godine, a ostatak na stambeni fond istarskih željeznica koji je prepušten Hrvatskoj. List navodi da je sporazum o zamjeni imovine željeznica po teritorijalnom načelu zaključen na jednom sastanku tadašnjih ministara prometa u Mokricama (Slovenija) 1990. godine, o čemu postoji i protokol, ali da se pitanje nadoknada za gubitke istarskih željeznica kasnije nije mnogo isticalo jer se očekivalo da će to biti riješeno u okviru sukcesije država bivše Jugoslavije. List navodi da bi to pitanje sada moglo biti bilateralno otvoreno zbog inzistiranja Hrvatske na problemu Ljubljanske banke.
Vodeći slovenski list iznosi da popis potraživanja koja bi Slovenija iz tog naslova mogla imati nisu mogli dobiti u ministarstvu vanjskih poslova, gdje su im u pismenom priopćenju naveli da predmet treba biti riješen u procesu 'cjelovitog rješenja imovinskih odnosa' dviju država te da se još od 1990. godine i sastanka tadašnjih ministara prometa pitanje hrvatskih 'obveza' nije otvaralo na bilateralnim sastancima.
