Jasno je, Larsson nije pogodio baš mjesto (mislio je na Švedsku), ali nije promašio regiju. Šesnaest godina nakon tog proročanstva, pojavio se Norvežanin, počinitelj (navodno osamljen) duplog atentata u kojem je ubio gotovo stotinu ljudi na temelju baš onih ideja ili saznanja do kojih je došao švedski pisac koji je početkom devedesetih čak bio pokrenuo list Expo, za borbu protiv ksenofobije i ekstremne desnice. Tada je naime, već bilo jasno da se klasični antisemitizam pretvara u mržnju prema doseljenicima muslimanima i da neprijatelj zapravo postaje vlast koja žrtvuje iskonski identitet nacije, kršćanske i arijevske, na 'oltaru multikulturalizma'.

'U Stokcholmu se također mogu dogoditi teroristički atentati', glasio je naslov Larssenove analize objavljene 1995. u kojoj se bavio atentatom Unabombera u Oklahomi kad je pobijeno 168, a ranjeno 400 Amerikanaca. Pisac je odbijao pomisao da je američki terorist 'izolirani luđak', već je smatrao da je posrijedi masovni ubojica s jasnim planom i preciznom strategijom, koji sasvim točno odgovara profilu nacističke grupacije Aryan Nations, osnovane početkom osamdesetih pod pokroviteljstvom jedne kršćanske fundamentalističke zajednice u Idahu, posvećene prozivanju okupacije SAD-a od strane cionista koji su, između ostalog, kako su govorili ti fanatici, željeli Amerikancima oduzeti pravo na posjedovanje oružja i sposobnost da se obrane.

Larsson je tvrdio da u skandinavskim zemljama postoje slične grupacije sposobne iznjedriti takve opasne pojedince. Doduše, tvrdio je da su nacisti u Švedskoj puno bolje organizirani nego oni u Norveškoj. Sada to više nije tako. Norveški su neonacisti u izvrsnim vezama s 'kolegama' u SAD-u, Rusiji, zemljama EU i u našem susjedstvu (Srbija), kako zaključuju stručnjaci za sigurnost. Međutim, Larsson piše: 'Mržnja prema muslimanima zamijenila je odium protiv Židova.

Naizgled je originalni antisemitizam uglađen, ali ekstremisti pokazuju sve veću netrpeljivost prema imigrantima, kažu da je naša kultura superiornija njihovoj, da nam prijete islamom, da će horde muslimana uskoro silovati skandinavske zemlje ili činiti puno još gore stvari te da ih u tome valja zaustaviti.'

Kako ne vidjeti paralelizam između onih Skandinavaca koji su toliko uznemirili Larssona i tragova ostavljenih na mreži od strane Andersa Behringa Reivika kad policija i građani zaključuju da su pokolji nepovratna stvarnost, kada se Norveška budi iz sna o utopiji u stvarnost užasa? Norveški ubojica proziva čak i španjolskog premijera Zapatera jer je kao ministricu obrane imenovao trudnicu, što je simbolički dokaz da je  Španjolska pokleknula pred 'muslimanima koji su u srednjem vijeku dominirali i u prošlom desetljeću je divljački napali'.

I još nešto: tzv. ludost koja se manifestira kog Behringa Breivika pripada političkoj bolesti koju je odlično opisao prije desetak godina libanonsko-francuski pisac Amin Maalouf u knjizi 'Ubojiti identiteti'. Maalouf je upozorio da je ta bolest plod redukcije identiteta na jednu jedinu pripadnost, koja u ljudima instalira sektaško, intolerantno, dominantno i, ponekad, samoubilačko ponašanje koje ljude pretvara u ubojice ili u simpatizere ubojica.

Sad, kada u laičkoj Europi jedan nazovikršćanin čini takav neopisiv pokolj u ime nekog identiteta, ekskluzivnog, koji je ugrožen, valja se pitati što se zapravo događa u prostoru koji moramo definirati kao desniji od desnog.

Siv Jensen, predsjednica Norveške stranke progresa, u čijim je redovima ubojica jedno vrijeme i bio, može pokušati spasiti ugled stranke i do besvijesti se ograđivati i stupiti u isti red sa socijaldemokratskim premijerom Jensom Stoltenbergom koji kaže, potpuno točno i u skladu s tradicijom te uzorne skandinavske zemlje, da će sada odgovoriti još jačom demokracijom.