Kako je prvotni šok britanskog referenduma popuštao, nešto neočekivano se dogodilo: tragedija više nije izgledala kao fait accompli. Mnogi britanski glasači počeli su osjećati određeno grizodušje kada su shvatili da je hipotetski odlazak postao stvarnost. Funta je potonula. Novi škotski referendum postao je vrlo izgledan.

Prvoborci kampanje za odlazak iz EU zapetljali su se u čudno bratoubilačko samouništenje, dok je dio njihovih sljedbenika počeo otvarati oči prema neveseloj budućnosti s kojom će se suočiti njihova država, a i oni osobno.

Kampanja za novi referendum

Znak pomaka u britanskom javnom mnijenju pokazala je kampanja koju je do sada podržalo preko četiri milijuna ljudi, a kojom su od Parlamenta tražili održavanje drugog referenduma.

Kao što je Brexit bio negativno iznenađenje, taj spontani odgovor bio je pozitivno iznenađenje. Ljudi s obje strane, a što je najvažnije oni koji uopće nisu glasovali (pogotovo osobe mlađe od 35 godina) – mobilizirali su se. Takvo spuštanje politike u samu biračku bazu kakvo se dogodilo - sama EU nikada nije uspjela postići.

Metež koji je nastao nakon referenduma otvorio je oči ljudima u Britaniji i pokazao im što sve mogu izgubiti napuštanjem EU. Ako se to stajalište proširi ostatkom Europe, ono što se činilo kao neizbježan raspad EU može se preobraziti u kreativan i pozitivan zamah prema snažnijoj i boljoj Europi.

Taj bi proces mogao započeti u Britaniji. Glas naroda s referenduma ne može se preokrenuti, ali kampanja prikupljanja potpisa mogla bi promijeniti politički krajolik novopronađenim entuzijazmom prema članstvu u EU. Taj pristup mogao bi tada biti kopiran u ostatku Europske unije, stvarajući pokret za spas EU koji bi je iz temelja restrukturirao. Uvjeren sam da kako se posljedice Brexita budu razotkrivale u predstojećim mjesecima, sve će više ljudi biti zainteresirani priključiti se takvom pokretu.

Ne kažnjavati Britance i prihvatiti kritiku

Ono što EU ne smije napraviti je kažnjavanje britanskih glasača, istodobno ignorirajući njihovu opravdanu zabrinutost nad manjkavostima Unije. Europski vođe trebali bi priznati svoje vlastite pogreške i jasno primiti na znanje demokratske nedostatke u sadašnjim institucionalnim aranžmanima.

Umjesto da Brexit tretiraju kao pregovore o ‘razvodu’, trebaju iskoristiti prigodu za obnavljanje EU - odnosno pretvoriti je u onu vrstu ‘kluba’ u koji bi se rado učlanili Ujedinjeno Kraljevstvo i ostali koji sada prijete odlaskom.

Ako Razočarani glasači u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, Poljskoj i drugdje počnu gledati EU kao nešto što im donosi korist u živote, EU će iz svega izaći jača. Ako se to ne dogodi, EU će se raspasti još brže nego što njezini vođe i građani sada uopće pomišljaju.

Sljedeće mjesto nevolje je Italija, koja se suočava s bankarskom krizom i referendumom u listopadu. Premijer Matteo Renzi uhvaćen je u ‘Kvaku 22’: ako on ne uspije riješiti bankarsku krizu na vrijeme, izgubit će referendum. To bi moglo na vlast dovesti Pokret pet zvijezda, koji je u Europskom parlamentu partner stranci UKIP, koja je bila najveći zagovornik Brexita u Ujedinjenoj Kraljevini. Da iznađe rješenje, Renzi treba pomoć europskih autoriteta, ali oni su prespori i nedovoljno fleksibilni.

Četiri uvjeta za spas i ponovni rast EU

Europski lideri moraju priznati da je EU na rubu propasti. Umjesto što krive jedni druge, trebali bi se snažnije udružiti i usvojiti izvanredne mjere.

Prvo, valjda povući jasnu crtu između članstva u Europskoj uniji i eurozoni. One sretne zemlje koje nisu članice eurozone ne bi trebalo diskriminirati. Ako eurozona želi biti tješnje integrirana, a trebala bi biti, valjalo bi joj osnovati vlastitu blagajnu i zajednički budžet, kako bi imali fiskalni autoritet pored svojeg monetarnog autoriteta - Europske središnje banke.

Drugo, EU se treba osloniti na svoj kreditni potencijal, koji je sada uglavnom neiskorišten. Vođe bi bili neodgovorni ako bi zakazali u iskorištavanju potencijala za zaduženje Europske unije, u trenutcima kada je sam njezin opstanak u pitanju.

Treće, EU mora povećati svoj obrambeni potencijal da se zaštiti od vanjskih neprijatelja, koji će biti skloni iskoristiti njezunu trenutačnu slabost. Najveća prednost na strani EU je Ukrajina, čiji su građani voljni i umrijeti za obranu svoje zemlje. Braneći sebe, oni također brane EU - što je rijetka osobina danas u Europi.

Ukrajina je sretna što ima novu vladu koja je odlučna, pa je izglednije da će uspjeti provesti toliko željene reforme koje traže kako građani, tako i vanjski podupiratelji te zemlje. Ali EU i njezine države članice ne pružaju potporu kakvu Ukrajina zaslužuje (SAD je mnogo skloniji pomoći).

Četvrto, planove EU za rješavanje izbjegličke krize valja temeljito revidirati. Oni su prožeti zabludama i nedosljednostima zbog kojih su neučinkoviti. Uz to, sramotno su premalo budžetirani. Na koncu, koriste prisilne mjere koje izazivaju otpor. Već sam ranije detaljno pisao o tome kako se ovi problemi mogu ‘liječiti’.

Ako EU bude vodilo računa o ove četiri točke, postat će organizacija kojoj će ljudi željeti pripadati. U tom času će  promjena ugovora o članstvu i dodatna integracija ponovno postati moguća.

Ako Europa propusti djelovati, oni koji žele sačuvati EU kako bi je obnovili trebaju slijediti primjer mladih aktivista u Britaniji.

Sada, više nego ikada ranije, branitelji Europske unije moraju pronaći način da se njihova volja osjeti.

Copyright: Project Syndicate, 2016.

www.project-syndicate.org
435625,434038,417283,413797