Spajanje bolnica u organizacijski, stručno i administrativno veće jedinice i konglomerate predmet je ogromnog interesa znanstvenika i administracije, jednako u američkom i europskim sustavima zdravstva, na način da se pokušava izmjeriti stvarna korist ili šteta po dostupnost zdravstvene zaštite i njezinu financijsku stabilnost. Europski znanstvenici i vlade istraživanja baziraju na tome donosi li spajanje bolnica očekivano smanjenje troškova u zdravstvu i veću funkcionalnost u usluzi pacijentima, što su uvijek vruće teme javnog zdravstva, dok se u SAD-u nešto više bave aspektom konkurentnosti manjih i većih ustanova, no bit je u sljedećem: ova je tema znanstveni, financijski i javnozdravstveni issue koji se ozbiljno istražuje i razmatra.

U PubMed, primjerice, bazi istraživanja nalazi se na desetke ozbiljnih radova na ovu temu, koji uglavnom govore da politika spajanja bolnica ne rezultira gotovo nikakvim financijskim ni izvedbenim poboljšanjem, mnoga su istraživanja pokazala da se u ovim uvjetima troškovi i administracija samo povećavaju, a dostupnost zdravstvene zaštite za pacijente smanjuje. Kjekshsovo i Hagenovo istraživanje norveških bolnica od 1992. do 2000. godine govori da 'spajanje bolnica nije rezultiralo nikakvim značajnim posljedicama po tehničku efikasnost ustanove, ali je rezultiralo značajnim (2-2,8 posto) negativnim učinkom po financijsku efikasnost bolnica'.

No budući da hrvatsko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi ionako ne kontrolira javno mišljenje oslanjajući se na znanost, nego se u javnim raspravama pozivaju isključivo na stavove Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), tako treba reći da je upravo SZO objavila nalaz Health Evidence Networka po kojemu 'ne postoje dokazi koji podupiru vjerovanje da je spajanje bolnica dobra ekonomska i javnozdravstvena odluka', a da su pokazatelji o poboljšanju zdravstvene skrbi 'beznačajni li ih uopće nema'.

Neka američka istraživanja koja su u obzir uzela pitanje konkurentnosti većih ustanova govore o pojedinačnim primjerima koji su pozitivni, ali to je već neka sasvim druga priča, koja u Hrvatskoj uopće nije zanimljiva.

Kod nas je najzanimljivije sljedeće: spajanje zagrebačkih bolnica je mjera ministra zdravstva Darka Milinovića donesena u svibnju u sklopu plana za gospodarski oporavak Hrvatske, dakle radi se o zdravstvenoj temi podignutoj na razinu gospodarskog nacionalnog interesa. Štoviše, budući da ekonomski analitičari tvrde da se od svih mjera potpisanih u svibnju, u predviđenim rokovima realiziraju jedino fiskalne mjere, tako bi Milinovićeva odluka trebala biti jedna od dvije odluke koje će spasiti ovu zemlju od gospodarske i ekonomske propasti, jer se ona završava unutar termina u mjesecu srpnju, kako je to zapisano u gospodarskom planu.

Ovo moramo imati na umu cijelo vrijeme, budući da je velika razlika ako neku mjeru provodite eksperimentalno u dobrim uvjetima ili je predstavljate kao nacionalni spas i spas za zdravstvo.

U tom smislu treba ponoviti da nitko od ključnih ljudi u lancu provođenih izmjena (ravnatelji bolnica, članovi Skupštine Grada Zagreba) nije vidio cost-benefit analizu ovog projekta, čak ni ključnu ideju spajanja, je li to vertikalno (da se manje raznovrsne djelatnosti priključuju jednoj koja ima sve) ili horizontalno (da se manje jedinice s istom djelatnošću spajaju u jednu veću), pa ni smisleni razlog (recimo, manjak iskorištenosti kapaciteta, što ni u jednoj zagrebačkoj bolnici nije slučaj).

To govori da Milinović ne samo da nije uvažio dosadašnja iskustva u Europi i svijetu s ovakvim projektima, nego se temom uopće nije bavio, te je odluka stručno i politički donesena potpuno paušalno.

Međutim, Milinović ne samo da je sebi propisao diskrecijsko pravo da sam i bez stručnog plana donosi odluke u zdravstvu, nego je pri realizaciji svojih zamisli pokazao da ima diskrecijsko pravo na tumačenje zakona RH.

Da bi proveo zamisao s bolnicama u vlasništvu Grada Zagreba, Milinović je u skladu s člankom 134. Ustava RH i nižih zakonskih propisa za mrežu bolnica u vlasništvu Zagreba bio dužan pitati Gradsku skupštinu, koja je o cijelom projektu doznala onda kad ga je trebala i potpisati, te je odmah iskazala otpor prema ovim mjerama. Nakon nekoliko tjedana borbe, ministar se prije tri dana sastao s gradonačelnikom Milanom Bandićem kojemu je, navodno, zaprijetio da pristane na projekt ili će 'njegove' bolnice ostati bez limita (što je užasno glupo i pravno nemoguće), nakon čega je Bandić, u međuvremenu zbog Varšavske posvađan sa Skupštinom – pristao na Milinovićev reket.

Strašan epilog dogodio se u četvrtak: Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na telefonskoj je sjednici jednostrano raskinulo ugovore s psihijatrijskom bolnicom u Jankomiru, specijalnom bolnicom za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, psihijatrijskom bolnicom za djecu i mladež u Kukuljevićevoj, specijalnom bolnicom za plućne bolesti u Rockfellerovoj i dječjom bolnicom Srebrnjak, sve redom ustanovama u vlasništvu Grada Zagreba koje su svoje ugovore s HZZO-om potpisale prije 15 dana i važili su do 2012. godine! Već u petak ponuđen im je novi ugovor po kojemu – iako pripajanje ni izbliza formalno-pravno nije riješeno – već od ovog mjeseca, retrogradno, novac imaju primiti od KB Sestre milosrdnice, umjesto od HZZO-a.

Dakle, plan se provodi nasilno.

Da stvar bude gora, u ugovorima bolnica s HZZO-om izričito je definirano pod kojim se uvjetima može ovako hitno i jednostrano raskinuti ugovor s HZZO-om, a to su isključivo stanja ugroze pacijenata ili ustanove, što nije navedeno kao razlog raskida.

Dok sastavljam ovaj tekst, neki od ravnatelja tih bolnica nalaze se u potpunom kaosu, skupa s pravnim službama, jer ne znaju što da rade – nema pravne prepreke da nastave funkcionirati kao dosad i da jednostavno odbiju potpisati novi ugovor, ali se boje osobnog i političkog voluntarizma Darka Milinovića koji se dokazao na svim dosadašnjim primjerima.

To bi se i ovako moglo reći: ravnatelji se boje poštovati zakone RH, da ne bi dodatno razbjesnili ministra zdravstva. Svaki komentar na ovo je suvišan.

Kad se malo bolje razmisli, ovo je jedan u nizu situacija sličnih slučaju Varšavska: imamo potpuno zaobilaženje zakona (Ustav, Zakon o lokalnoj samoupravi), procedure (stručni dogovor oko tehničkog i financijskog spajanja bolnica) i – na koncu – sve rješava dogovor na relaciji Bandić-HDZ.

Pri ovakvoj ocjeni treba imati na umu da se radi o sudbinama izuzetno važnih i frekventnih bolnica, koje se godinama ne rješavaju, a sad se guraju u pravni i organizacijski kaos. Među ostalim, gotovo je sigurno da će zagrebačka Skupština predati ustavnu tužbu: što ako se za nekoliko mjeseci Ustavni sud očituje da Milinović nije smio zaobići lokalnu samoupravu u sastavljanju mreže zdravstva? Koliko energije – koju ionako nemaju – organizatori rada u bolnicama gube na pokušaje da ovaj tren politički ugode jednom samovoljnom ministru i rasture bolnice, umjesto da ih daju pacijentima? Kakav legitimitet ima Vlada koja ovo prodaje kao važan dio gospodarskog oporavka?

Radi se o golemim, kompliciranim i nepopravljivim procesima, koje bi hitno trebalo zaustaviti – ostane li centar Zagreba raskopan zbog nelegalnih poslova u Varšavskoj, to će biti 'piece of cake' u odnosu na raskopanu zdravstvenu mrežu u Zagrebu koja je ionako desetljećima devastirana.