Naravno da su se analitičari odmah javili s tumačenjima: jedni vele da je ovoga proljeća bilo loše vrijeme; drugi kažu da narod nema para; treći pitaju ima li netko bolji prijedlog u danoj situaciji; samo nemojte o čitanju knjiga, to je prevaziđeno. Oni malo prosvjetljeniji naklapaju o melankoliji, usamljenosti, općoj bijedi, bijegu od stvarnosti i već tome. Neki su pokušali taj rekord tumačiti prirodom ponuđenih TV programa, naročito slaboumnim i skarednim reality showovima koji idu kao ludi, a ništa slađe nego gledati bedastoće na televiziji.

Vijest je, naime, koincidirala s indigniranim priopćenjima Republičke radiodifuzne agencije glede nekakvog škandala na Farmi, kada su razmijenjene uvrede u negativnom homoseksualnom kontekstu, kakbirekli, a onda je jedan idiot maznuo za dupe drugog idiota istoga (idiotskog) spola. Prije toga smo imali još takovih škandala u Velikom bratu, pa u Trenutku istine itd., da ne duljim, stid me je.

Ta ista Radiodifuzna agencija, međutim, podijelila je nacionalne koncesije gomili radio i TV stanica, o lokalnim frekvencijama i da ne govorimo; sada se zgražaju, mada su dobro znali s kim imaju posla.

Koliko ljudi zaista gledaju TV?

Nego, vratimo se mi temi. Kako stvari stoje, to gledanje televizije po pet sati dnevno (u prosjeku!) nema veze s prirodom TV programa. Prije će biti da ima veze s depresijom i melankolijom nezaposlene sirotinje, mada penzići vode u dobnoj kategoriji, ali i oni su sirotinja. Vulgarnosti i svađe po tim realityima ne bi trebale rajcati TV gledateljstvo, jer je još od 1990. na to naviknuto izravnim prijenosima sjednica Narodne skupštine Republike Srbije, po općoj ocjeni najzanimljivijem reality showu u ponudi.

Dobro: Srbija još nema Max TV (uskoro ga uvode), ali je zato dobro premrežena kablovskim TV sustavima sa solidnom ponudom od u prosjeku osamdesetak kanala. Ima se, dakle, što gledati – ako ima volje za to. O volji je, dakle, riječ, o slobodnom vremenu i o nedostatku boljeg; neće valjda čitati knjige. TV pretplata ionako se naplaćuje na Miloševićev način, po brojilu za struju, pa je postotak naplate bijedan, od čega pati državna televizija (praf im budi).

Tu se sada postavlja jedno pitanje koje marketinške agencije ne vole kad rade procjene gledanosti: koliko ljudi ZAISTA gledaju televiziju? To što tu nešto svijetli i miče se uz neke zvuke ne znači mnogo. Ja, recimo, uvijek imam uključen radio gdje god bio u kući: u kuhinji, u kupaoni, kod radnog stola. Naprosto ne mogu bez radija, tako sam naučio zbog potreba mog posla. Neki ljudi ne mogu bez stalno uključenog televizora, 24 sata dnevno. Mislim da je moja žena Tanja svjetski rekorder u negledanju televizije: ne može zaspati bez uključenog televizora, a zaspi odmah kad ga uključi i jako se ljuti kad ga ja pokušam isključiti.

Nažalost, ovakve ankete ne govore nam o tome gledaju li ti ljudi zaista te svoje uključene televizore. Nitko ih ne pita sjećaju li se što su gledali. Moj drug Igor Mandić davno jednom definirao je televiziju kao 'žvakaću gumu za oči'. Njegov drug Herbert Marshall McLuhan još je radikalniji: on je, pak, ustvrdio da je 'medij poruka' i tako naglavce obrnuo znanost o medijima.

Ispalo je, međutim, da je Igor bio više u pravu: TV gledatelj stekao je, hm... ajmo reći imunitet, tako da se ubrzo pokazalo koliko su bedaste bile teorije o 'subliminalnoj poruci' koja se, kao, dade ušnirati u televizijsko emitiranje, pa gledatelj onda, nesvjesno potaknut, poželi kupiti deku Ambasador ili CD Simone Gotovac.

Tu se uvijek sjetim jednog divnog stripa one beskonačno duhovite francuske crtačice iz šezedesetih Claire Bretecher (iz Le Nouvel Observateura): sjede momak i cura na trosjedu pred televizorom; ona se krene maziti oko njega, on ništa; ona ga zagrli, on ništa; ona mu raskopča hlače, on ništa; ona zaroni glavom tamo gdje treba, on ništa; ona na kraju digne ruke i pita ga što to ima na televiziji: 'Nemam pojma, neko sranje', veli momak.

Sve nekako imam dojam da te marketinške agencije sa svim svojim statističkim metodama, računalima, piplmetrima, anketama, sekundažama i minutažama, najsuvremenijom elektronikom i sve to, zapravo opako varaju svoje naivne klijente. Cijena reklamne sekunde formira se na osnovi procijenjene gledanosti programa u kome se reklama emitira, kao što znamo. Lako je s nogometom i važnijim događajima u košarci i tenisu; to je posao siguran. Problem nastaje s ne baš lako procjenjivim programima; recimo Sedlarovim ili Vrdoljakovim uradcima na povijesne teme. To što piplmetar pokazuje da je nečiji TV prijemnik uključen na tom kanalu ne mora nužno značiti i da netko u njega gleda. Ali: je li majka rodila junaka-marketingaša koji će se usuditi svojemu klijentu reći da je program u kome bi se klijent dao reklamirati – obično sranje? Plašim se da nije.

Sjede, dakle, tako melankolični i dokoni Srbeki pred uključenim televizorima, jer pametnija posla nemaju; ili se bave nečim pametnijim dok televizor zuji i zuri u prazno, eto tako, da se nešto događa u kući, a marketinške agencije s mrtvačkom ozbiljnošću izvještavaju svoje klijente i generalni publikum da se televizija gleda onoliko i da se valja reklamirati više nego ikad. A onda naplate svoje usluge, koje oglašivač potom ugradi u cijenu.

Medij je poruka, ipak.