Prvi nacrt izašao je iz vlade i čeka takozvanu javnu raspravu. Njime se predviđa da će nekadašnji vlasnici svoju imovinu moći dobiti natrag ili će biti obeštećeni dvadesetogodišnjim obveznicama, ako se imovina ne može vratiti. Za tu se namjenu, prema riječima vicepremijera Božidara Đelića, Srbija sprema potrošiti oko dvije milijarde eura.

Državna imovina bi se, kako su namjerili u vladi, počela vraćati iduće godine, ali još nije poznato kad bi počele dospijevati državne obveznice za obeštećenje. Licitiralo se s nekoliko datuma, ali je zadnje rečeno da će oni koji trebaju novac morati čekati do 2015. godine.

Iako je zakonom predviđeno da se imovina vraća u naturi, stari vlasnici pribojavaju se da je u pitanju manevar države. Oni se, naime, boje 'kreativnih' tumačenja zakona kojima bi se veći dio imovine proglasio nemogućim za vraćanje, pa bi dobili obveznice na čiju bi naplatu morali čekati možda još dva desetljeća.

Tome u prilog ide i izjava srbijanskog vicepremijera da će u naturi biti vraćeno 'sve što je moguće' te da će od vraćanja u tom obliku biti izuzeta 'imovina čije bi vraćanje moglo ugroziti funkcioniranje države'.

Predmet vraćanja neće biti imovina koja je pripala novim vlasnicima društvenih poduzeća nakon privatizacije.

Stari vlasnici posebno zamjeraju što je zakonom izostavljena supstitucija, kojom bi se imovina koja se ne može vratiti mogla kompenzirati nekom drugom državnom svojinom. Predstavnici nasljednika tvrde da bi zamjena potraživane imovine nekom drugom gotovo u potpunosti namirila zahtjeve starih vlasnika, pa država ne bi imala skoro nikakve financijske obaveze prema njima.

Oko 150.000 ljudi koji potražuju imovinu otetu nakon Drugog svjetskog rata denacionalizaciji se nadaju još od demokratskih promjena 2000. godine, kad je vraćanje oduzete imovine bilo jedno od ključnih obećanja tadašnje opozicije.

No nakon svrgavanja Miloševićeve diktature nijedna vlada nije se prihvaćala ovog posla. Obećanja nije manjkalo, ali stvarna riješenost se mogla naslutiti samo jednom, tijekom vlade Vojislava Koštunice. No nacrt zakona koji je pripremio tadašnji ministar financija Milan Parivodić, inače jedan od najvećih srpskih lobista za vraćanje imovine, nije dočekao da uđe u parlament, budući da ga je pretekao pad vlade.

Mnogi su dojma da ni sadašnja vlast to ne bi učinila da nije potaknuta pritiscima iz Bruxellesa, jer je restitucija jedan od uvjeta za srbijansku kandidaturu. Mnogi su skloni primijetiti da su srbijanskoj vlasti usta najpunija štednje kad na red dođe vraćanje oduzete imovine. Također, stari vlasnici su često ukazivali i na afinitet države prema prihodima koje ubire od građevinskog zemljišta.

Vicepremijer Đelić, kojem je dopalo vraćanje imovine, više puta je govoreći o tom procesu, pomalo i neurotično, ponavljao da se 'ispravljanjem stare nepravde ne može učiniti nova' te da imovinu treba vratiti, ali ne u toj mjeri u kojoj bi ona ugrozila financijski sustav Srbije.

U Srbiji je, inače, na snazi zakon o vraćanju imovine crkvama, prema kojem se imovina također vraća u naturi.