U intervjuu Hrvatskoj televiziji nakon što je Međunarodni sud pravde (ICJ) početkom tjedna odbacio i tužbu Hrvatske i protutužbu Srbije za genocid, Damaška ukazuje na neopravdanost 'nezadovoljstva i razočaranja', ishodom parnice.

'U nadležnost suda ubrajalo se samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu', objašnjava.

Ta je Konvencija 'izvorno zamišljena samo zato da se utvrdi odgovornost države za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida', a stajalište da država svojim genocidnim ponašanjem može prekršiti Konvenciju izraženo je tek u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije, objašnjava Damaška.

'Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije', a 'moje je mišljenje da bi izgledi na uspjeh bili malo bolji da smo tužbu izmijenili', kaže Damaška.

Umjesto tužbe Srbiji da je sama počinila genocid trebalo je Srbiju tužiti 'da je prekršila Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati', ističe.

S brazilskim sucem Cancadaom Trinidadeom koji je dao izdvojeno mišljenje, Damaška se slaže da se u 'nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom'.

Genocidnu namjeru Srbije Hrvatska nije dokazala, no presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina i pruža 'panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj'. Iz presude se stječe 'jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatka prošla tijekom rata', kaže Damaška.

Objasnio je kako je teško dokazati genocid.

Zločini u Hrvatskoj mogli su biti počinjeni u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg, a jednako tako bi genocidna namjera Hrvatske prema srpskom stanovništvu bila dokazana samo ako bi se to stanovništvo natjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati.

Za ilustraciju je naveo primjer protjerivanja sirijske vjerske sekte na planinu bez hrane i vode u kojoj bi svi izginuli da se nije interveniralo.

'Samo u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može se poistovjetiti s namjerom fizičkog uništenja', kaže Damaška.

Odluku Hrvatske da ne povuče tužbu jer bi time teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u dijelovima koji su u ratu podnijeli najveće žrtve, smatra ispravnom.

Međutim, drži da iz 'pravne perspektive', presuda ICJ-a o tužbama Hrvatske i Srbije može 'dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku'.

U vrijeme počinjenja teških zločina još je postojala SFRJ pa se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu, rekao je i zaključio: 'O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave'.

U intervju je profesor Damaška, koji je na početku vodio hrvatski pravni tim pred ICJ-om, ocijenio da je njegova nasljednica Vesna Crnić Grotić 'vrlo dobro obavila svoj dio posla'.

O razlozima svog odlaska rekao je da je ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu.

Razlog je bilo i ranije spomenuto njegovo mišljenje da je trebalo izmijeniti tužbu tako da se Srbiju tereti da nije spriječila genocid neke paravojne skupine.

'No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao', rekao je profesor Damaška.