Moj prijatelj živi u bogatom kvartu. Jednog dana, dok je bio u vrtu ispred kuće, njegov prvi susjed, republikanac, pitao ga je zašto je demokrat. Moj prijatelj odgovorio je da je odrastao u siromašnoj obitelji, pohađao dobru državnu školu i uspio napredovati u poslu. Pokazao je tada rukom na vrtlara koji je radio pred kućom na drugoj strani ulice. 'Zar ne želite da i vrtlarov sin živi američki san koji mi živimo?' pitao je moj prijatelj. Susjed ga je spustio na zemlju frknuvši: 'Sin tog vrtlara bit će vrtlar moga sina.'

Američki san umire. Jesmo li dosegnuli točku u kojoj bogataši ne žele širiti krug pobjednika? Je li već toliko loše da se siromašni ne mogu više nadati uspjehu? Jesmo li na putu prema ekonomijama Trećeg svijeta, gdje nekolicina ima sve, a većina nema ništa? Svjedočimo li smrti velike američke srednje klase?

'Srednju klasu' definiramo koliko vrijednostima, toliko i ekonomskim odrednicama: napornim radom, igranjem po pravilima i napredovanjem; prikupljanjem ušteđevine za kupnju kuće, otplaćivanjem novog automobila, ispraćanjem djeteta iz srednje škole s diplomom – čak i upisom djeteta na sveučilište. Srednja klasa podrazumijeva i umirovljenje s ponešto dostojanstva te sigurnost.

Svaki šesti Amerikanac godišnje zaradi između 25.000 i 100.000 dolara. Oni čine srce srednje klase. Pa ipak, čak trećina onih koji zarađuju više od 150.000 dolara i 40 posto onih koji zarađuju manje od 20.000 dolara sebe drže pripadnicima srednje klase. Sve u svemu, tri četvrtine Amerikanaca smatra se srednjom klasom – što znači da su te tri četvrtine Amerikanaca (zapravo, i više od toga) u grdnoj nevolji.

Nedavni izvještaj Središnje banke SAD-a ukazuje na kolaps srednje klase. Od 2007. do 2010., srednja vrijednost bogatstva pala je za čak 40 posto. Kao i uvijek, bogati su dobro prošli: njihovo bogatstvo povećalo se, a svima drugima – istopilo. To je zato što je bogatstvo onih najbogatijih manje vezano uz nekretnine, a više uz dionice i obveznice, koje su u Bushovoj depresiji prošle bolje od cijena obiteljskih domova.

Rađanje američke srednje klase bio je rezultat političkih odluka – a one su presudile i njezinoj smrti. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerika je imala dužničku krizu. Spašavanje svijeta je skupo, i to je razlog zbog kojeg je, u postotku BDP-a, dug u 1945. bio daleko veći nego danas. Velika generacija morala je donijeti teške odluke. Predsjednik Eisenhower povećao je najvišu poreznu stopu na 91 posto (taj 'komunist') i Amerika je investirala u obrazovanje, stanogradnju i tehnologiju. A velika američka srednja klasa predvodila je napredak koji je otplatio dug. U samo 17 godina, dug se vratio na predratnu razinu.

Ispostavilo se da se bogataši bogate na ulaganjima u potrošače srednje klase. To je mislio predsjednik Clinton. Povećao je poreze (skromno) bogatima – na 39,6 posto – srezao državne službe i investirao u obrazovanje srednje klase, razvoj tehnologije i biomedicinska istraživanja. Još jednom, ekonomska politika fokusirana na srednju klasu 'podignula je sve brodove' (poznata izreka JFK-a 'plima podiže sve brodove' – ideja da od ekonomskog uzleta svi profitiraju), uključujući jahte.

Danas, opet se suočavamo s dužničkom krizom. Američka elita zabrinuta je, bolje rečeno, uspaničena. Opravdano. No gdje su sada komisije visokih uglednika koje će prozboriti o padu srednje klase? Naš predsjednik ispravno opisuje ovo razdoblje kao 'presudni trenutak za srednju klasu', no guverneri i gradonačelnici širom SAD-a prisiljeni su otpuštati nastavnike, policajce i vatrogasce – ljude koji služe, štite i obrazuju srednju klasu, koji mogu pomoći siromašnima da se uzdignu do srednje klase, a pripadnicima srednje klase da prosperiraju.

Unatoč onome što predsjednik zbori, privatnom sektoru ne ide dobro. No od početka oporavka, taj sektor barem je generirao 4,3 milijuna novih radnih mjesta, a u javnom sektoru ukinuto je 600.000. No u sadašnji nered nismo dospjeli zato što smo imali previše učitelja, policajaca ili vatrogasaca. Tu smo gdje jesmo zato što smo smanjili poreze, uglavnom bogatima, vodili dva rata na državni dug i deregulirali Wall Street. Ako se ne suočimo s pravim razlozima, nikada se nećemo riješiti duga.

Ništa od navedenog nije lako. Naravno da moramo srezati potrošnju. A očito je da nam treba više prihoda od poreza. No to trebamo postići na način koji štiti obećane prilike i mogućnosti za sve. Ekonomski rast ključ je za otplatu našeg golemog duga, a širenje srednje klase ključ je za ekonomski rast.