Franka sam upoznao slučajno. Čistio sam kilu papalina u moru, što je bilo sasvim dovoljno da izgorim kao blentavi Čeh u plastičnim sandalama. Prišao je njegov mali sin i pitao može li uzeti jednu ribicu. Klinac bi izgovarao jednu rečenicu na engleskom, jednu na hrvatskom. Ubrzo se pojavio otac, blago reminiscentan na Johna Lennona. Ispalo da čovjek živi u Hrvata već osam godina. Dogovorili smo intervju za sljedeći dan.

Krenulo je dobro, ali je Frank nakon 20 minuta uzdahnuo i rekao – ma ne mogu ti ja ovo. Ne želim da mi se spominje ime, ne želim svoju sliku u medijima. Šteta, pomislim. Imam pred sobom profesionalca za trgovanje kriptovalutama, o bitcoinu nešto i znam, ali sad sam upućen i u par tajni Ethereuma. Britanac mi postavlja uvjet – može, ali bez pravog imena i bez fotke. Ima i objašnjenje pored činjenice da mu je privatnost vrhunska vrijednost koju u Hrvatskoj još može donekle uživati: 'Želim odati počast tradiciji anonimnih izvora u novinarstvu, tradiciji koja se u Velikoj Britaniji i SAD-u potpuno izgubila, a ključna je za demokraciju. Kako je američki vrhovni sud jednom definirao – anonimnost štiti manjinu od tiranije većine. Ili Benjamin Franklin – oni koji bi žrtvovali svoju privatnost u ime sigurnosti ne zaslužuju nijedno od toga.'

Deal. Imamo prvi fantomski razgovor u serijalu Lijepe Naše vaše i zapravo mi je užasno drago. Frank izbacuje crtice iz biografije: 'Odrastao sam u Londonu, prije i poslije 11. rujna. Shvatio sam da se slobode koje smo izgubili nakon tog datuma ne mogu lako vratiti. Postao sam prilično uzrujan kako su ih se Britanci odrekli. Kako je nadzor postao sveprisutan. Ljudi su počeli paziti što govore na telefon, što pišu u mailovima. Predali smo se kulturi terorizma, autocenzuri, nešto što u Hrvatskoj jedva postoji.'

Frank se zaputio iz Londona u Zagreb. Ideja o novoj geografskoj destinaciji nametnula se logično. Majka mu je Hrvatica. Ne znam koja je znanja i vještine prenijela sinu, ali jezik nije bio jedna od njih. Osam godina kasnije i Britanac bez problema veli – u Hrvatskoj se osjećam slobodnije. Ovdje mlađa ekipa gleda niskobudžetne letove za London, ali tko nije živio ondje, nema pojma o opresivnoj snazi državnog nadzora i opasnostima autocenzure. S druge strane, netko te može opljačkati u busu i nitko živ neće reagirati. Ne vidim da bi se to ikada moglo dogoditi u Hrvatskoj.'

Veza među ljudima ovdje je puno čvršća, nastavlja moj fantomski frend, možda im je još uvijek stalo. Slušam kako smo u dodiru sa zemljom. O kvaliteti života, hrani, obali... to je, kaže, uopće izlišno spominjati. Frank upozorava Hrvate da brižno paze da Vladi ne daju previše ovlasti. Ovakvo društvo, pogotovo u svojoj malootočkoj inkarnaciji, nešto je što je suvremena zapadna povijest nepovratno izgubila. Istovremeno, momak će reći da imamo nevjerojatne izglede za razvoj.

Ironija je u tome da je zemlja Shakespearea postala ovo što je. Skutrena iza velikog firewalla. Previše je to za njega. 'Ne pretvaram se da su Hrvati savršeni, ali Hrvatska je za mene nov početak', zbori Frank koji je unazad osam godina na majčinoj rodnoj grudi shvatio da postoji alternativa životu kakav je iskusio u Velikoj Britaniji, da želi ostati živjeti i raditi, da Hrvati uživaju nepovratno izgubljene slobode na više zapadnih lokacija. 'Britanska država-dadilja učinila je od ljudi ovce', zakucava.

Pitam ga za stvari koje bi promijenio kod nas da može. Samo se nasmiješio riječima da mu ne pada na pamet. Nisam ziher koliko je to na liniji njegova osjećaja slobode kod nas, ali ajde, iscijedili smo jednu stavku: 'Osobno nisam religiozan i nemam problem s onima koji jesu. Ali sam malo zabrinut zbog veze crkve i države u Hrvatskoj. Kada teme poput kreacionizma izbiju u medije, postajem malo nervozan. Mada, ne dešava se baš prečesto.'

Ne bi mi nikada palo na pamet, ali Frank se uzda u generaciju koja je proživjela strahote rata iz devedesetih. Ljudi koje je trauma prisilila da vrednuju društvenu povezanost. Da shvate da egotripersko ganjanje osobne sreće nauštrb drugih ne funkcionira. Nemala stvar, Frank ima djecu. Hrvatska se u - kojem to već navratu? – i kod njega ispostavlja kao idilično utočište za odgoj potomstva.

Frank. Tip koji se praktički ne druži ni s jednim strancem u Hrvatskoj, ne zanima ga zajednica expata, pribojava se da će se inozemna populacija sve intenzivnije slijevati u naše krajeve i nagrizati stil života u kojem još uvijek možeš biti, raditi i govoriti što hoćeš, dokle god ne diraš druge. Svjestan je da se priličan broj naših nikako ne bi složilo s njim, ali britanskog anonimusa za to i nije previše briga. To je njegova Hrvatska i moram priznati da izgleda kul.

431086 ,429397 ,428381 ,427512