Srbi uspješno održavaju lidersku poziciju kao najveći regijski pesimisti, ujedno među najpesimističnijim nacijama u svijetu. Dozvoljeno je biti 'pozitivac' za svoj groš. Cinizam može proći, ali javno demonstriranje pozitivnog razmišljanja sve češće se smatra neukusom, osim ako nije u vezi sa srbijanskim tenisačima koji trenutačno imaju monopol na dobre vijesti.

'Niti više ima nekog tko bi bio u stanju napraviti dobar vic, niti ima onih koji bi mu se od srca nasmijali. Duhovitost je prekonoć netragom nestala… To zapravo znači da je rogonja došao po svoje. Jer ako neko društvo i njegova politička elita nemaju svoju humornu razinu, onda to ukazuje da su se i društvo i elita našli u ćorsokaku, u kom je sva šala suvišna, pa i neukusna', napisao je nedavno, komentirajući društvenu sliku, srbijanski pisac Svetislav Basara.

Umnogome su takvom raspoloženju doprinijele poruke državnih dužnosnika građanima da moraju biti pozitivni unatoč teškoćama u koje je zapalo društvo. Takve stavove više puta je ponovio i srbijanski predsjednik Boris Tadić. Izrečeni uz nadmen stav, kojem bi i atenski Zeus pozavidio, oni sve više iritiraju duhom i blagom osiromašene građane.

Jedna razina društva, međutim, odolijeva spontano 'organiziranom' negativizmu. Srbijanski blogeri, ili barem značajan broj njih, trude se u virtualni svijet poslati pozitivan 'vibe'. Zadnji takav 'projekt', na web adresi www.365lepihdana.rs, naišao je i na osudu prestižnog političkog tjednika Vreme, a polemiziranje oko njega ne jenjava već tjednima.

Projekt je zamišljen tako da tijekom godine svakodnevno objavljuje pozitivne crtice iz života. Kreatori bloga su, kako sami kažu, bili rukovođeni idejom čitati nešto pozitivnije od uobičajenih depresivnih tema kakve se objavljuju u domaćim medijima.

Vreme je pak 'osudilo' blogere zbog površnosti, za 'forsiranje optimizma unatoč realnoj situaciji', odnosno za 'negiranje i potiskivanje' jer će posjetitelj sajta 'prije naučiti kako se praviti da mu je dobro, nego što će doista povjerovati da mu je dobro'. Dodajući kasnije i da 'partijsko-korporativno-piarovski establišment nastaje u Srbiji već čitavo desetljeće' te da je temeljna vrijednost na kojoj počiva nova klasa 'prazna PR ideologija čije je načelo: Nije važno kako nešto zaista jest, bitno je kako ćemo nešto predstaviti'.

Za 'forsiranje optimizma', dakle, optuženi su profesionalci u oblasti komunikacije, 'PR menadžeri, mladi političari i drugi koji pretendiraju biti društveno angažirani i misleći dio javnosti'.

Projekt 365lepihdana, oko kojega se razvila polemika, nije jedini 'pozitivni ton' u Srbiji. Otpor koji, međutim, takvi projekti bude u velikom dijelu javnosti, kažu stručnjaci, samo govori o tome koliko je utemeljena šampionska pozicija u nezadovoljstvu koju ima srbijansko društvo. Sociolozi to uglavnom pravdaju neostvarenim očekivanjima koja su građani imali nakon svrgavanja Slobodana Miloševića prije čitavog desetljeća.

Tatjana Vehovec, idejni kreator 365lepihdana.rs, odgovara da ideja nije to da se stvarnost uljepšava, već da se mijenja, te da su autori tekstova 'već ranije uzimali stvar u svoje ruke'.

Internetski konzultant Miloje Sekulić ističe da 'u pokušaju da bude društveno angažiran, tjednik Vreme ima pogrešnu metu jer je projekt 365lepihdana sve samo ne partijsko-korporativno-piarovski'.

'Ne bih širio priču na teren psihologije, psihijatrije i sličnih disciplina, jer mi jednostavno nisu bliske, ali ako nekoga iritira nečiji optimizam, to je pitanje za stručnjake iz tih disciplina. Naravno da nemam odgovore na pitanja što da rade oni koji zarađuju sto eura mjesečno, ali želim podsjetiti da dobar dio Srbije ima tekuću vodu i struju, što bar trećina stanovništva svijeta nema. To nije loša polazna osnova', kaže Sekulić, dodajući da je jasno da, gledajući ekonomsku situaciju u zemlji, razloga optimizmu nema.

'Samo što to nije ekonomska kategorija. Izguglajte indeks sreće i vidjet ćete da su na vrhu građani zemalja koje ekonomski stoje lošije čak i od Srbije', kaže on.

Po svim ekonomskim, ali i mnogom društvenim parametrima, pesimizam je u Srbiji potpuno opravdan. Plaće su rekordno niske u regiji, nezaposlenost i korupcija galopiraju. Glavni izvor nezadovoljstva građana je pad standarda koji je, kombinirajući se s najvećim strahom u Srba - onim od otkaza - umrtvio želju za društvenom akcijom.

Miloš Đajić, prvi čovjek Društva Srbije za odnose s javnošću, kaže da je ključno pitanje na što usmjeriti pažnju - samo na lijepe ili na loše stvari. 'U svakom danu treba tražiti nešto lijepo jer samo tako život ima neki smisao. Razumijem ljude koji kažu 'ti nabijaš glavu u pijesak i ne želiš vidjeti koliko je loše'. Ali to nije točno, vidim ja sve što je loše. Ali na većinu stvari koje nas okružuju nemamo mogućnosti utjecati. Zašto onda ne probati utjecati na ono što možemo i imamo?! Tako su nam, pored svih problema, turobni dani puno ljepši i lakše podnošljivi.' Đajić kaže i da mu je jako žao zbog toga što je PR u Srbiji doživljen kao nešto što nije potrebno.

'Svi zaboravljaju osnovnu filozofiju PR-a - da ćemo postavljene ciljeve uvijek lakše ostvariti uz podršku i razumijevanje javnosti, nego kada je ona indiferentna ili suprotstavljena. PR se doživljava kao posao čija je funkcija uljepšavati stvarnost, što, naravno, nije točno... Ne uljepšavamo stvarnost, već se trudimo izgraditi dobre odnose s okolinom.' Na kraju, pitanje je i koliko su internetske akcije doista utjecajne u društvu.

Konzultant Dragan Varagić kaže da je situacija dvojaka. 'S jedne strane, domaća internetska zajednica trenutačno nema dovoljno snage samostalno pokrenuti štogod, a da to znakovitije odjekne u društvu. S druge strane, utjecaj srpske internetske zajednice značajan je s aspekta brzine prenošenja bitnih informacija. Određeni online pojedinci imaju dovoljno velik broj internetskih korisnika koji ih prate (a među njima i dovoljno drugih utjecajnih online pojedinaca s velikim brojem pratitelja), pa se u važnim situacijama neka bitna ili interesantna informacija širi velikom brzinom.'