Nekadašnja Hrvatska bila je daleko crnja nego danas, no za kolorit nisu bile odgovorne isključivo kolone nesvrstanih studenata iz Libije, Sirije, Egipta ili Južnoafričke republike. Bilo je tu i rokera s dredloksicama kojima je studij strojarstva ili rudarstva bio zadnja stvar na pameti. Studenti iz egzotičnih zemalja Titova trećeg puta između sovjetskog i američkog bloka, ionako su pokupili prnje pred rat – ako već nisu zapeli u nekoj zagorskoj hiži igrajući se genetske kombinatorike – no Crni Mate iz Vrgorca... Crni Mate nešto je sasvim posebno.

'Zaljubio sam se u Dalmaciju još 1972. kada sam prvi put došao ovdje na ljetovanje. Slučajno. I što sam otkrio? Da je Jugoslavija puno bolje mjesto za život nego Belgija!' kaže mi Jean na splitskoj kavi. Upravo je prođirao grupu francuskih turista, ima malu pauzu, pa nastavlja dalje. Taman toliko da mi ispriča da nije uvijek glumio turističkog vodiča. U osamdesetima je svirao gitaru za srpski bend Galija, putovao po Jugoslaviji, bio prava atrakcija na ruti Zagreb – Sarajevo – Beograd: 'U Vrgorac sam došao živjeti 1984. sa ženom koju sam ovdje upoznao. Fascinirao me taj spoj slavenske i latinske kulture, sjeverne Europe i divljeg Juga. Sve mi je pasalo, mentalitet, klima, način života. Ljudi su se ispočetka čudili jer sam izgledao neobično. Gledali su me kao da sam pao s Marsa, pogotovo u manjim sredinama kao što je ova. Bake u crnini prelazile bi na drugu stranu ulice i krenule se križati kada bih prolazio. Mjestom se proširila priča da će krave davati ukiseljeno mlijeko ako ih pogledam. No s vremenom su me potpuno prihvatili i čak mi dali novo ime – Mate.'

Crni Mate ekspresno se snašao u socijalističkom raju, kako je njemu to tada izgledalo. Iskoristio je to što je crnac, štoviše, jedini crnac u Jugoslaviji koji je imao dugu kosu i svirao rock. U Belgiji je bio jedan od mnogih, u Jugoslaviji unikat. Snimio je tri albuma s Galijom, počeo suradnju s jednom američkom pjevačicom i s njom krenuo na europsku turneju početkom devedesetih, baš u vrijeme kada se rat približio njegovu kućnom pragu. 'Vratio sam se u Vrgorac nakon turneje da uzmem instrumente, gitaru, pojačalo, pozdravim punca i punicu kad sam primijetio da su mi svi prijatelji bili angažirani u obrani mjesta. Odlučio sam učiniti isto', priča Mate koji je od ljubimca srpske publike preko noći postao 'crni ustaša'. Znao sam da su mi od tog trenukta vrata Srbije zatvorena, veli.

Trebalo mu je nekoliko godina da pohvata svu skrovitost političkih tenzija između naroda i narodnosti i uoči sve disonance u muzikalnoj paroli o bratstvu i jedinstvu. Nije se, naravno, mogao poistovjetiti ni s  jednom od zaraćenih strana, s obzirom na to da mu preci nisu bili ni u partizanima, ni u ustašama, ni u četnicima, ali mogao je sa svojim posvojenim domom - Vrgorcem: 'Kada sam došao u Jugoslaviju, nitko nije pričao o razlikama između Hrvata, Srba i Bosanaca. U Belgiji pogotovo nitko nije znao ništa o tome, to je kao da te ja sad pitam o unutarnjim podjelama u Azerbejdžanu. I tako, kad je počeo rat, stao sam u obranu ne hrvatske politike, nego vlastitog doma. Bilo mi je svejedno tko napada, pa bili to Srbi, Belgijanci ili Japanci. Doslovce sam branio vlastitu kuću. Situacija mi je bila prilično neugodna s obzirom na to da sam u Srbiji bio dosta poznat i stekao mnoga prijateljstva. Zapravo, mislim da su za rat najviše odgovorni huškačko novinarstvo i ekonomska kriza.'

No dezorijentacija na temu 'tko ti je bio ćaća', ubrzo je razriješena: 'Kad god bih se našao u razgovoru o tome je li otac bio partizan, domobran ili ustaša, rekao bih da moj nije bio domobran, ali je bio gromobran. Zato i jesam malo pocrnio.' Obožava Mate balkanski humor, njegovu neotesanost, sirovost i bliskost koja se stvarala tek nakon iskrene i brutalne razmjene psovki. 'Bio mi je gušt ući u vlak u Sarajevu i izaći u Beogradu. Svi ti mašu, svi te pozdravljaju. Jako sam volio kako su Srbi psovali, baš kao što mi se svidjela uljuđenost Hrvata.'

Hrvatska u tri riječi?'Ajme, aaajme, aaaajmeeee. To je ta dalmatinska mantra. Ima još jedna – a šta je lipe zemlje, a šta smo glupi!' Imamo predivnu zemlju i preglupe političare i zato stalno idemo ispočetka, objašnjava mi 'crni ustaša' koji je prestao vjerovati u ikakvu blagodat demokracije. Je li to demokracija, pita me, da dva belgijska ministra deset dana vijećaju o zakonu po kojem se sir ne smije raditi od svježeg mlijeka? Ili kako se smije peći rakija? Ali uranij za bombe, e to je OK - poentira. Nije da ne nudi političku alternativu. U Hrvatsku bi, kaže mi, trebalo uvesti institut vladanja od najmanje 15 godina, tako da kad se oni koji dođu na vlast u prvih nekoliko godina nakradu, u preostalih deset učine nešto i za ostatak nacije. Ovako, svakih četiri godine imamo novu garnituru koja si hoće napuniti džepove, kaže Belgijanac i nonšalantno priznaje da iako je Jugoslavija bila diktatura, imao je daleko više sloboda nego ih ima danas .

Ne razumije Mate ni taj simptomatični otpor prema strancima, posebice na jugu, stalne prigovore i paranoje da će im pokupovati zemlju i kuće. Hrvati su se kao notorni emigranti već odavno raspršili po kontinentima i što su tamo radili? Između ostalog - kupovali kuće. 'Toliko Hrvata kupuje po Francuskoj ili Belgiji i nitko se tamo ne buni. Pa gledaj, ako si ti kupio kuću kod mene, zašto ne bih ja kod tebe? Ako su druge zemlje prihvatile naše ljude, 'ajmo mi prihvatiti njihove. Radije ću za susjeda imati uljuđenog Japanca, nego balvana koji je izgradio nekakvo čudovište i opiturao ga u roza.'

Jedan od žešćih problema Hrvata je ta neka prepotentnost – ponašaju se kao da svi u svijetu misle na njih i zanima ih što im se zbiva u kući, piči dalje vrgorački Jean Jacques. Fikcija koja hrvatsku diplomaciju i lobistički pogon ostavlja za sto kopalja iza one srpske: 'Kada je pred par godina srpski redatelj snimio dokumentarac o meni i htio njime otvoriti jedan belgijski festival, odmah je reagirala tamošnja srpska ambasada i zabranila projekciju. U Hrvatskoj do danas nitko uopće ni ne zna za taj film, u kojem mahom pričam u korist ove zemlje.' Srbi ulažu ogromnu energiju u svoj PR po Europi, imaju lobije i veleposlanike koji stalno rade, nastavlja Mate, pa je onda normalno da me Francuzi pitaju što mi je da živim u Hrvatskoj jer da su čuli da su tamo svi rasisti. Svaki ministar u Belgiji ima po deset Srba koji mu objašnjavaju što se ovdje događa, zaključuje.

Zemljopisna Jugoslavija se rasula na proste faktore, svatko se drži za sebe, predvodnici scene su mahom emigrirali, a Mate još uvijek prebire po žicama kad se frankofoni turisti pokupe doma i Dalmacijom zavlada opća hibernacija. Domaća ratna tragedija u inozemstvu dobiva ironijski obrat: 'Sada kada su svi bivši muzičari otišli van, tko im dolazi na koncerte? Cijela bivša Juga! Jugoslavija se premjestila u inozemstvo, više nije ovdje. Nije li to paradoksalno?'
Nakon 30 godina balkanskih avantura i 30 albuma na kojima je svirao, Mate danas od Lijepe naše ne očekuje ništa manje ni više nego da si natoči vina, okupi unuke i gleda u more, kad je već nemoguće naći belgijske sireve i trapistička piva. Al' 'ajde, nije sve tako obeshrabrujuće - vrgoračke none do danas nisu uspjele pomusti kiselo mlijeko.