U ponovljenom postupku sudac zagrebačkog Županijskog suda Tomislav Juriša oslobodio je krivnje Martinovića, koji se nije pojavio na izricanju presude. Sud je ustvrdio nije bilo materijalnih dokaza protiv njega, dok ga je od svjedoka jedino teretio Đino Zekan.

No, sudsko vijeće je zaključilo kako je riječ o svjedoku na temelju čijeg iskaza se nije moglo osuditi Martinovića budući je psihijatrijski vještak utvrdio da svjedok boluje od PTSP-a, depresije do razine psihotičnosti te da ima "odmak od realiteta".

Zekanovi iskazi, koji je u istrazi teretio Martinovića, a kasnije tvrdio da su to od njega iznudile tajne službe i policija, upitni su s obzirom na njegovo psihičko stanje, zaključio je sud.

Sudac Juriša napomenuo je kako je Zekanov iskaz posebno trebalo promatrati i zbog činjenice da je on sam pomagao u navedenom zločinu, a nikad nije bio procesuiran te da je stoga bio nekakva vrsta pokajnika.

Oslobađajućoj presudi pridonijeli su i iskazi niza svjedoka od koji su neki također govorili o pritiscima policije i tajnih službi dok su drugi optuženom pružili alibi.

Martinovićev branitelj Ivan Stanić izrazio je zadovoljstvo nepravomoćnom presudom na koju je zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Robert Petrovečki najavio žalbu.

Martinović je od početka tvrdio da je nevin, a ponavljanje suđenja i pritvaranje ocijenio je "terorom hrvatskih vlasti" nad njim.

Njega je zagrebački Županijski sud 1998. nepravomoćno osudio za ubojstvo Jasmine Đukić u Mostaru, no Vrhovni je sud pet dana prije njegova izručenja Haaškome sudu u kolovozu 1999. ukinuo presudu, zbog postupovnih propusta.

Martinović je potom u Haagu osuđen na 18 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u zapadnoj Hercegovini 1993. i 1994., a nakon odslužene dvije trećine kazne lani je u siječnju izašao iz talijanskog zatvora. Dva mjeseca kasnije uhićen je i pritvoren zbog ubojstva u Mostaru, a u srpnju je počelo ponovljeno suđenje u kojemu je tužiteljstvo ublažilo optužbu pa ga tereti za tzv. obično ubojstvo, a ne kao prije da je zločin počinio iz koristoljublja, to jest da je Jasminu Đukić ubio kako bi se domogao njezina stana i prodao ga.

U ponovljenom suđenju branio se i transkriptima razgovora pokojnog predsjednika Franje Tuđmana s najbližim suradnicima iz kojih, po mišljenju obrane, nedvojbeno proizlazi da je Martinovića trebalo uhititi "za bilo što" kako bi ga se u svakom trenutku moglo predati Hagu koji je spremao optužnicu protiv njega i zapovjednika tzv. Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute. Obrana je te transkripte dobila tek 2011., pošto je vlada Jadranke Kosor skinula oznaku tajnosti.

Martinovića se teretilo da je s Draganom Raspudićem i Krešom Vladićem, koji se prije zvao Azer Kajan, 7. ožujka 1996. navečer pokucao na vrata Jasmine Đukić. Kada ih je pustila unutra Martinović ju je navodno uhvatio za kosu i vrat i odvukao u dnevnu sobu, gdje ju je Raspudić hicem iz pištolja ranio u trbuh. Po optužnici, Martinović je nakon toga od Raspudića uzeo pištolj i ispalio joj dva hica u prsa i rame, a vidjevši da je još živa, naredio je Vladiću da joj puca u glavu, što je on s dva hica iz strojnice i učinio.