Kratko rečeno pravilnik će obuhvatiti sve prehrambene proizvode koji nisu bili prisutni na tržištu EU i regulirani prije 1997. godine, a trebao bi povećati razine zaštite zdravlja potrošača osiguravanjem da su oni zdravstveno ispravni i odobreni po ujednačenoj proceduri.

Zeleni su u Parlamentu u više navrata upozoravali da regulacija nazočnosti nanomaterijala, odnosno nanočestica, mora biti rigorozna jer za sada nema dovoljno istraživanja i dokaza da ne štete organizmu.

Nanohrana – prirodna i umjetna

Nanomaterijalom se smatra svaki namjerno proizvedeni materijal koji ima jednu ili više dimenzija manjih od 100 nanometara (nm). Nanometar je 1/1.000.000.000 m (milijarditi dio metra). Zbog svojih malenih dimenzija takvi materijali imaju drugačija svojstva od istih materijala većih dimenzija. Primjerice, oni imaju veću ukupnu površinu pa su reaktivniji, a također postoji mogućnost da lakše ulaze u stanice organizma jer su maleni.

Stručnjaci ističu da nanomaterijali postoje i u prirodnim proizvodima koji se već odavno koriste u prehrani, među ostalim i zato što se svaka hrana, uključujući i svježe voće, postupno razgrađuje u molekule od kojih je sastavljena. Jedan od najpoznatijih primjera prirodnih tvoraca nanomaterijala je kravlje vime. Svi mliječni proizvodi – mlijeko, jogurt, sir, maslac, tučeno vrhnje i sladoled, sadrže kuglice mliječnih masti čije membrane imaju dimenzije od 4 do 25 nm, te još manje proteine sirutke čija se veličina kreće od 1 do 10 nm. Micelarni kazein iz mlijeka ima dimenzije oko 100 nm. Mada nitko ne zna točan broj proizvoda u trgovinama u kojima već postoje nanočestice, procjenjuje se da ih ima na stotine - primjerice u gumama za žvakanje, čokoladama, keksima, majonezama, tjesteninama i sl. Čak i šećer u prahu toliko je sitno mljeven da spada u nanohranu.

No s razvojem nanotehnologije na tržištu se javlja sve više industrijskih nanomaterijala - od dodataka hrani, preko bojila, do pojačivača okusa, a oni ne moraju svi biti potpuno bezazleni. Jedan takav primjer je titanov dioksid koji se dosta koristi u SAD-u. Neka istraživanja pokazala su da se on taloži u stanicama te da možda može izazvati nepoželjne promjene. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) stoga je donijela smjernice koje određuju kako bi se takva hrana trebala regulirati.

Moguće koristi i nedostaci nanohrane

Dr. sc. Suzana Rimac Brnčić s Prehrambeno biotehnološkog fakulteta u Zagrebu kaže da hrana s nanomaterijalima može imati određene prednosti, ali i nedostatke pa je važno utvrditi kako će se oni ponašati – kakve će biti njihove interakcije s drugim sastojcima u hrani, kako će se apsorbirati, kako će se ponašati u biološkim tkivima, hoće li moći prolaziti kroz neke barijere kroz koje u većim dimenzijama ne bi mogli, hoće li se akumulirati u stanicama itd.

'S jedne strane takva hrana koja sadrži nanočestice mogla bi biti korisna. Primjerice, njezina funkcionalnost može biti poboljšana pa se neki njeni sastojci mogu koristiti u manjim količinama. Nanomaterijali mogu popraviti i teksturu i okus; mogu pomoći da se koriste manje količine soli, masnoća, šećera ili drugih aditiva. Oni također mogu povećati biodostupnost nekih tvari koje mogu imati povoljne učinke na zdravlje', kaže Rimac Brnčić.

No budući da je riječ o hrani, a time i izravno o ljudskom zdravlju, jasno je da su potrebna stroga načela opreza.

'Moramo znanstveno dokazati da je takva hrana bolja te da je sigurna, odnosno da nije štetna. Ponašanje nanomaterijala ovisi i o veličini i o obliku nanočestica. Nije problem samo u tome koliko ih ima već i kakva je njihova površina, kakav je njihov naboj, energija itd. Kod nanomaterijala s veličinom se mijenjaju i različita kemijska i fizikalna svojstva. Primjerice, neke čestice mogle bi se vezati za transportne proteine koji su prijenosnici željeza; mogle bi zauzeti mjesto željeza koje je prijenosnik kisika pa bismo imali problem. Zato je Europski parlament jako oprezan kada su u pitanju nanomaterijali. Konačno treba znati i kako će se nanomaterijali ponašati u okolišu, osobito ako će se koristiti u proizvodnji ambalaže', pojasnila je naša znanstvenica.

Rimac Brnčić pretpostavlja da će nanomaterijali, kada se pojave na tržištu, vjerojatno morati biti ispisani na deklaracijama proizvoda koji će sadržavati informaciju o svojstvu zbog kojeg nano hrana više nije identična konvencionalnoj hrani ili sastojku hrane.

'Prijedlog je bio da se ono što ima tradiciju uporabe dužu od 25 godina barem u nekoj državi svijeta uvozi po bržoj proceduri', rekla je naša znanstvenica.

Nova regulativa također bi trebala ubrzati autorizaciju i stavljanje na tržište nove hrane. Do sada je ona trajala predugo – od 16 do 60 mjeseci, a prosjek je bio 35 mjeseci od zaprimanja zahtjeva do odobrenja. Ideja je da se ovaj proces skrati na 18 mjeseci.

Konačno regulacija

Nano-hrana, dobivena uporabom nanotehnologije trebala je biti regulirana još u studenom 2014. No Odbor za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane EU odbio je donošenje prijedloga jer se u njemu tražilo da se nanohranom nazivaju proizvodi koji sadrže više od 50% nanočestica. Odbor je tražio da to bude ispod 10%.

Nova hrana posljednji je put regulirana u siječnju 1997. Od tada do danas došlo je do određenog tehnološkog razvoja pa je bilo neophodno napraviti novu kategorizaciju. Nakon više pokušaja EP je 28. listopada 2015. konačno odlučio da regulacija ove hrane mora obuhvatiti i nanohranu kako bi ona, prije nego što dođe na europsko tržište, prošla regulaciju kao i sva druga nova hrana.

Prisutnost nanočestica u hrani potvrđivat će se s najmanje dvije metode detekcije od kojih će jedna svakako morati biti tzv. SEM – skenirajući elektronski mikroskop.