Ideja o tome da se napiše knjiga o Stjepanu Radiću mlađem pojavila se još 70-ih godina prošlog stoljeća jer je Radić tada u svojim krugovima bio poznat po zanimljivom, pa i burnom životu s obzirom na sve što je još od djetinjstva proživljavao kao unuk i imenjak Stjepana Radića.

Ako se uzme u obzir to da je kao politički nepodobna i proganjana osoba ipak uspio postići vrhunsku karijeru kao pijanist i sveučilišni profesor, taj interes za njegov život još je logičniji. Radić mlađi je u međuvremenu 90-ih godina ostvario i političku karijeru kao jedan od čelnika obnovljenog HSS-a te dospio na položaj potpredsjednika Sabora iz redova oporbe. Nakon što je 2002. otišao u mirovinu stekli su se uvjeti da se o Stjepanu Radiću mlađem i njegovu zaokruženom životnom putu napiše knjiga, ističu autori te su sjećanja mlađeg Radića objavili na koncu godine u kojoj je obilježena deseta godišnjica njegove smrti.

'Dobro ugođenu politiku' potpisuju povjesničar, bohemist i nekadašnji novinar unutarnjopolitičke redakcije Vjesnika Marijan Lipovac te Jana Radić, unuka Radića mlađeg koja je za potrebe pisanja knjige sjećanja proučavala privatni arhiv obitelji Radić, ali i dokumente koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, a koji su joj bili manje poznati.

Lipovac je kao saborski izvjestitelj počeo izvještavati za Vjesnik iz zgrade nositelja zakonodavne vlasti upravo na dan kada je 2002. godine mlađi Radić kao zastupnik HSS-a odlazio iz saborskih klupa u mirovinu. O tome je napisao i svoj prvi izvještaj iz Sabora, da bi četiri godine kasnije upoznao njegovu unuku Janu, a koja je u jednom razgovoru spomenula da bi o 'dedi', kako ga zove, trebalo napisati knjigu.

Iz obitelji najslavnijih Čeha

Lipovac je, priznaje u razgovoru za tportal, u nedostatku boljeg rješenja ponudio sebe i prihvatio se pisanja knjige. Ističe da je kao povjesničar znao relativno puno o Radiću i njegovoj obitelji dok mu je kao bohemistu bila zanimljiva češka obiteljska komponenta, prema kojoj je Radićeva baka Marija iz obitelji slavnog češkog skladatelja Antonína Dvořáka dok je bakina nećakinja bila udana za unuka još jednog slavnog češkog skladatelja – Bedřicha Smetanu.

Srodstvom s češkim glazbenicima svjetskog glasa može se protumačiti i glazbena nadarenost Stjepana Radića mlađeg te je osvojio brojne glazbene nagrade, među njima i Nagradu 'Milka Trnina' te nagrade 'Vladimir Nazor' i 'Lovro pl. Matačić' za životno djelo dok je kao pijanist držao koncerte u njujorškom Carnegie Recital Hallu, jednoj od najpoznatijih svjetskih dvorana za solističke koncerte.

Potekao je iz Zagrebačke pijanističke škole Svetislava Stančića, izveo je više od 20 klavirskih koncerata uz simfonijske orkestre u suradnji s velikim dirigentskim imenima, organizirao je integralne izvedbe klavirskih sonata Ludwiga van Beethovena te zbirke preludija i fuga 'Dobro ugođeni klavir' Johanna Sebastiana Bacha sa šestero svojih kolega pijanista. U svojem dugogodišnjem pedagoškom djelovanju odgojio je 38 profesora klavira. Pored toga, gostovao je po čitavoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu, Kini, Japanu, SAD-u i Kanadi, pa je logično da je uz knjigu objavljen CD sa snimkom njegovih koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom, na kojem izvodi klavirske koncerte Sergeja Rahmanjinova i Petra Iljiča Čajkovskog.

No Stjepana Radića mlađeg je uz glazbu trajno obilježila politika, o čemu je u seriji intervjua govorio Lipovcu, dok je unuka Jana prikupljala sjećanja članova Radićeve obitelji, prijatelja, studenata i suradnika. 'Moja su sjećanja mali prilog u ogromnom zbiru patnji, muka, progona, ubijanja, zločina i svega što se dogodilo na ovom našem terenu za mog vremena. Moja se sjećanja izdvajaju zbog imena koje nosim ne svojom zaslugom. Ljudi su se interesirali što se sa mnom događa, pogotovo jer sam ostvario umjetničku karijeru unatoč svim nezgodama i zaprekama koje su mi bile postavljane na putu', jedno je od sjećanja Stjepana Radića mlađeg, rođenog samo tri mjeseca nakon što je zbog ranjavanja u beogradskoj skupštini umro njegov djed, hrvatski velikan Stjepan Radić.

Susret s Pavelićem i egzekutorom djedova ubojice

Autori otkrivaju da su imenjaci karakterno bili različiti. 'Djed je bio impulzivan, neprestano je govorio protiv nasilja, nepravdi i nesloboda i zbog toga bio proganjan i zatvaran dok je unuk bio smiren i staložen i, kako sam kaže, nikad u životu nije govorio ono za što nije smatrao da je pravedno i što nema svoj rezon, a kad to nije bilo moguće, šutio je. Ima i određene fizičke sličnosti između djeda i unuka, posebno u blagom i nasmijanom izrazu lica koje je kod obojice očito bilo odraz njihove ljudske dobrote. Međutim unuk se nije uspoređivao sa svojim djedom jer, kako je sam rekao, djedov je kapacitet bio neusporediv.'

Oboje autora knjige ukazuju na to da se Stjepan Radić mlađi još kao mladić susretao i družio s mnogim poznatim Europljanima, poput Roberta Schumana, jednog od osnivača današnje Europske unije.

'Kad je 1935. bio u Zagrebu, posjetio je i Mariju Radić, a sedmogodišnji Stipa, kako su ga zvali, nešto mu je odsvirao, čega se on osobno nije sjećao. Ali Schuman se 20 godina kasnije u Parizu raspitivao za mladog pijanista pa je upitao tajnika tadašnjeg predsjednika HSS-a Vladka Mačeka 'svira li još onaj mali Radić'', kazuju sugovornici.

Radić je kao dječak susreo i Antu Pavelića, kod kojeg je bio s majkom i tetom Milicom kad su intervenirale za skupinu Srba iz Moslavine i Pavelić ga je tad nazvao Mrvica, što je bio njegov nadimak u obiteljskom krugu pa je nepoznato kako je Pavelić to znao. Kasnije je u zatvoru jednom prilikom susreo i Alojzija Stepinca, a dok je služio vojsku, upoznao je bivšeg partizana, jednog među onima koji su 1944. uhapsili i ubili Punišu Račića, ubojicu njegova djeda i njegova nećaka Pavla Radića u beogradskoj skupštini.

Politički emigrant s tek nekoliko mjeseci života

Stjepan Radić mlađi, podsjećaju autori knjige, družio se s Ivanom Šiblom, jednom se prilikom susreo i polemizirao s Miroslavom Krležom, kao političar se susreo sa svetim Ivanom Pavlom II, Margaret Thatcher, Václavom Havelom, Ottom von Habsburgom i drugim inozemnim političarima, a naravno, kao pijanist bio je prijatelj i suradnik brojnih velikih glazbenika. Kao društven čovjek, glazbenike je rado okupljao u svom domu, posebno na imendan 26. prosinca.

Lipovac i Radić zajedno podsjećaju da je unuk narodnog tribuna postao politički emigrant već s nekoliko mjeseci te je s roditeljima otišao u Pariz, u kojem je proveo dvije godine života, nakon čega se zbog bolesti vratio baki Mariji u Zagreb, u kojem je zahvaljujući njoj rano prepoznat njegov glazbeni talent, što ga je usmjerilo prema kasnijoj karijeri. Uz Muzičku akademiju, upisao je studij engleskog, filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu, odakle je izbačen kao politički nepodoban, a niti na Muzičkoj akademiji nije bio lišen problema.

'Treba reći da je krajem 1945. bio izbačen iz Klasične gimnazije pa je naknadno položio treći i četvrti razred i maturirao sa svojom generacijom. U međuvremenu je ponovno nekoliko mjeseci bio emigrant, i to u Čehoslovačkoj, u kojoj ga je usred Praga uhapsila jugoslavenska vojska i deportirala u Jugoslaviju te je osuđen na 14 mjeseci zatvora, od kojih je odslužio šest. Kasnije su ga, sve do 1990., pratile komunističke tajne službe jer su imale doušnike čak i među njemu bliskim osobama pa je stekao podeblji dosje', kažu tportalovi sugovornici.

Ljubomorni Tito i Tuđmanov fizički nasrtaj na Stipca

Autori knjige ističu da je mlađi Radić rano razvio odbojnost prema komunizmu, ali isto tako nije prihvaćao ustaštvo. Stjepan Radić mlađi otkrio je Lipovcu da je Josip Broz Tito bio 'ljubomoran na njegova djeda koji je trajno ostao u srcu Hrvatima' te da je jugoslavenski čelnik 'temeljio vlast na sili i represiji' dok je Stjepan Radić stariji bio vođa i učitelj. Postoji i Titova rečenica iz 1971., kad se diljem Hrvatske slavila 100. godišnjica Radićeva rođenja: 'Ako je Stjepan Radić duhovni vođa hrvatskog naroda, što sam onda ja?' Od Lipovca i Radić doznajemo da je mlađi Stjepan Radić bio protiv koalicije HSS-a sa SDP-om nakon izbora 2000. godine. Ocijenio je da mu smetaju pojedine SDP-ove ideološke natruhe, ali je bio i skeptičan prema koaliciji HSS-a i HDZ-a nakon izbora 2007., bojeći se da će zbog bliskih programa HDZ previše prigrliti HSS. U HDZ-u mu je inače jako smetao velik broj bivših komunista.

Stjepan Radić mlađi se, kazuju sugovornici, u više navrata sastajao pa i prepirao s Franjom Tuđmanom, a jednom je na Pantovčaku čak morao fizički razdvajati prvog hrvatskog predsjednika i tadašnjeg predsjednika HSS-a Dragu Stipca jer su se zamalo potukli. 'Blizak odnos s Tuđmanom nije ni mogao pa ni želio izgraditi jer su karakterno bili različite osobe. Zamjerao mu je preveliku autoritarnost i uvjerenost u svoju povijesnu misiju, što je smatrao posljedicom Tuđmanova odgoja u vojničkom i komunističkom duhu.'

Zbog toga, po Radićevu mišljenju, 'Tuđman kao osoba nije imao previše sličnosti s njegovim djedom kojeg su prije svega krasile blagost i komunikativnost', ukazuju autori knjige. Ipak, Tuđmanu je bio zahvalan za to što je kao povjesničar mnogo učinio za popularizaciju njegova djeda o kojem je pisao i držao predavanja tijekom Hrvatskog proljeća i kasnije, nadodaju Radić i Lipovac.

'Tuđmanu je zamjerao poteze u unutarnjoj politici i gospodarstvu, no unatoč svemu priznavao mu je zasluge za stvaranje samostalne hrvatske države, kao i za operaciju Oluja. Kod Tuđmana je cijenio to što je kao komunist doživio iskrenu katarzu i od čovjeka, kako je kazao, ideološkog uvjerenja potpuno suprotnog hrvatskom narodu postao predvodnik hrvatskog naroda, više puta potvrđen na demokratskim izborima. Nije se slagao s trpanjem Tuđmana u isti koš s Miloševićem i govorio je da povjesničari prilikom ocjene Tuđmana trebaju uzeti u obzir sve elemente, ali pritom zadržati dignitet, ne spuštajući se na razinu trača', kaže Lipovac.

Nedoživljene zaslužene ovacije zbog Stojedinice

Dio knjige obrađuje javnosti manje poznat detalj koji se odnosi na oduzimanje koncesije popularnoj Stojedinici. Stjepan Radić mlađi je, kazuju sugovornici, bio jedini predstavnik oporbe u Vijeću za telekomunikacije koje je tom radiju oduzelo koncesiju. Bilo mu je jasno da vlast želi ugasiti Radio 101 kao oporbeni medij. O tome su ga prethodno novinari Stojedinice i informirali te je na poznatoj sjednici Vijeća za telekomunikacije jedini glasao za to da se koncesija dodijeli Radiju 101, uz Ninu Vajić koja je međutim glasala pisanim putem jer nije bila na sjednici.

'Bila je napeta atmosfera, no Radić je odlučio dati potporu Radiju 101, bez obzira na to što će biti protiv svih drugih. Rekao je da mu je Radio 101 simpatičan i da mu je njegov program najprihvatljiviji. Nakon sjednice je tješio novinarke 101-ice koje su se rasplakale, no kad je nekoliko dana kasnije na Trgu bana Jelačića bio poznati prosvjed, Radić nije došao i nije se gurao na balkonu Društva arhitekata Zagreba s političarima kojima tamo nije bilo ni mjesto. Nije zapravo ni znao da se priprema prosvjed, ali ne bi ni tada išao. On je svoju dužnost obavio tamo gdje je trebalo, na sjednici Vijeća za telekomunikacije, iako bi, da je došao i pojavio se na balkonu, vjerojatno doživio ovacije', smatraju autori te nam otkrivaju i kako glasi 'notni zapis' za 'dobro ugođenu politiku' prema Stjepanu Radiću mlađem.

'Politika kako ju je shvaćao Stjepan Radić mlađi znači služenje narodu i općem dobru, a ne da bude platforma za stjecanje osobnog probitka. Bio je protivnik svake isključivosti i radikalizma, i lijevog i desnog, istinski demokrat koji prihvaća svako mišljenje i stav ako ono ne dovodi u pitanje samu demokraciju. Bio je domoljub starog kova koji je pamtio vremena kada se moglo završiti u zatvoru samo zbog vijorenja hrvatskom zastavom, ali i bio sretan što je doživio samostalnu Hrvatsku, koju njegov djed nije doživio', ističu Jana Radić i Marijan Lipovac.

Autori zaključuju da Stjepanu Radiću mlađem domoljublje nije bilo samo sebi svrha. Smatrao je da hrvatska država nije fetiš kojem se treba klanjati, već samo sredstvo da se ide naprijed, prema boljitku cjelokupnog naroda. To su uostalom stavovi njegova djeda Stjepana Radića, o kojem će zasigurno biti više riječi u javnosti iduće godine, kada će se navršiti 150. godišnjica njegova rođenja.