Bibi Aisha (18) nema uši ni nos. Talibani su je unakazili nožem prije godinu dana jer je pokušala napustiti muževljevu obitelj. Njeno lice se nalazi na naslovnici tjednika Time. Izraz te Afganistanke, strašno ponižene i ranjene od strane mračnog režima još strašnijeg patrijarhata i mačizma, poziva Amerikance da odgovore na pitanje koje si moraju postaviti, naročito nakon provale tajnih dokumenata na stranici Wikileaks: što će se dogoditi s tim ljudima ako i kad ih SAD napusti i opet padnu u ruke talibana?
Naslovnica tiražnog američkog tjednika, poznatog po portretiranju slavnih ličnosti, već je izazvala oštre polemike. Duga kosa afganistanske djevojke pokriva njezine unakažene uši, ali ništa ne pokriva rupu koju ima između očiju i usta. Prizor je
brutalan i šokantan. Takva, nažalost, mora biti dobra ratna i novinska reportažna fotografija, ali zasigurno ne bi izazvala toliko emocija da nije popraćena naslovom s velikim političkim implikacijama. Naime, naslov, iako u sebi ima 'if', a ne 'when', toliko i ne pita, koliko ustvrđuje: What happens if we leave Afghanistan (što se događa ako napustimo Afganistan).
Glavni urednik Richard Stengel pojašnjava motiv u odabiru naslovnice: 'Naša naslovnica je energična, ledi krv, uznemiruje... Objavili smo to kako bismo pokazali kakva je ustvari situacija na terenu. Imamo namjeru čitateljima dati perspektive u planovima povlačenja naših snaga, ali i kontekst jednog od najkompleksnijih problema vanjske politike našega vremena.'
Dakle, tako je: naslovnicom se ne pretpostavlja, njome se poziva na odgovorno ponašanje. Ona upozorava na ono što se događa s afganistanskim društvom. Naslovnica nesumnjivo dobro koketira sa situacijom koju je stvorila ekipa Wikileaksa: vojni kaos bi, na kraju balade, takve naslovnice samo serijski množio. Drugim riječima, poraz SAD-a i povlačenje bi Afganistance žrtvovalo do neslućenih granica.
Čudno, ipak, Time je optužen za slabu kontekstualizaciju. Feministički islamski forum Muslim Media Watch časti najboljim riječima rad fotografkinje Jodi Bieber, ali napada urednika tjednika. Nakon što se uspoređuje ova naslovnica s glasovitom naslovnicom National Geographica iz 1984. s prekrasnom afganistanskom djevojčicom Sharbat Gula, curicom koja je postala ikona patnje afganistanskog naroda pod talibanima, tvrdi se da nema ništa pogrešnog u slikanju Aishe i u prikazivanju njene tragedije, njenog unakaženog lica. Ali se smatra izuzetno pogrešnim to što se iza takvoga novinarskoga rada krije nesretna američka politika koja zloupotrebljava afganistansku ženu kako bi obranila određene, često pogrešne političke ciljeve.
Američka retorika, naime, ponavlja da spašava afganistanske žene i da je to jedan od važnijih ciljeva invazije i rata u Afganistanu, ali se teško može reći da upravo te žene predstavljaju neki važan prioritet u ratovanju saveznika, naročito među onima koji se, da bi ojačali nad talibanima, ne susprežu od stvaranja koalicija s užasnim patrijarhalnim i plemenskim krugovima u kojima afganistanske žene stradavaju. I to svakodnevno. Timeova naslovnica, hoće se reći, nastavlja mit, mit o stranom okupatoru koji oslobađa porobljenu ženu, što ne odgovara stvarnosti.
Udruženje Woman for Afghan Woman nevladina je organizacija koja je zaštitila Aishu nakon što su je pronašli bačenu i unakaženu. Napadači, među njima i njen muž, ostavili su je da iskrvari u brdima Oruzgana. Direktorica ove udruge Manizha Naderi tvrdi da naslovnica Timea vraća položaj afganistanskih žena u središte debate, pa stoga zahvaljuje američkim novinarima.
Danas Aisha napušta Afganistan i stiže u SAD, gdje će je podvrgnuti nizu plastičnih operacija, a humanitarna organizacija Grossman Burn Fundation platit će sve troškove. Ali što s ostalim i svim mogućim Aishama, prošlosti, sadašnjosti i još neizvjesnije budućnosti?
I mi možemo, a možda i moramo imati stav. U Afganistanu imamo i hrvatske vojnike. Nekim situacijama je teško pogledati u oči, a to su najčešće i one koje su najvažnije, najdramatičnije i najurgentnije. Pred nas se postavljaju i sljedeća pitanja: Mora li užasna situacija u kojoj se nalaze afganistanske žene žrtve teokratskog i patrijarhalnog sistema uvjetovati naše političke odluke? Što se pak događa s tim političkim stavovima kada se savezničke žrtve broje u tisućama? Ili je granica 10.000 mrtvih? Koja je granica iznad koje se odlučuje kada i kako se štite civili? Kako ih uopće štititi, ne samo od talibanskog noža? Ili ovako: koliko strašna mora biti neka društvena situacija (to pak pitanje postavlja netko tko je možda nemiran nakon provale Wikileaksa) da bi bila opravdana vojna operacija koja propada i vojno i strateški?
Srpanj je bio najkrvaviji mjesec za Amerikance - 66 mrtvih vojnika. Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji afganistanski predsjednik Hamid Karzai povrdio je da postoji potreba za kakvu-takvu trgovinu s talibanima kako bi se osigurala budućnost zemlje.
Da, Aisha puna nade stiže danas u SAD da joj se povrati izgled kakav je imala prije nego što je unakažena. Ali iza nje ostaju mnoge koje nemaju ili neće imati tu sreću i koje žive u potpunom robovlasništvu, u potpunoj dehumanizaciji, u potpunom zaboravu i u potpunoj nesreći.
Pitanje Timea je stoga i više nego potrebno: što će se dogoditi tim ženama, još gore nego sada, ako se moć vrati talibanima porazom saveznika i povlačenjem SAD-a? A pitanje, rekosmo, može glasiti i ovako: koliko puno njih mora patiti da snage ostanu na terenu? Kolika je patnja potrebna da među tim snagama, u većem broju, budu i hrvatski vojnici i vojnikinje?
