Takve povijesne paralele nisu točne, piše Foreign Policy. Britanija je bila carstvo, SAD to nije - usprkos tendencioznim polemikama okorjelih antiamerikanaca, od Noama Chomskog do Glenna Greenwalda. Britaniju su već premašile veće supersile 1960-ih. To se nije dogodilo Americi i nije vjerojatno da će se dogoditi u doglednoj budućnosti. No rasprava o intervenciji u Siriji je stavila u fokus velike i rastuće pukotine u međunarodnom konsenzusu koji je podupirao američko globalno vodstvo od Drugog svjetskog rata.

Hoće li Asad odustati od svog zastrašujućeg oružja? Kako će UN-ovi inspektori pronaći i ukloniti sve režimsko kemijsko oružje usred ratne zone ? Čak i s čisto logističkog stajališta gledano, ruski prijedlog blizu je nemogućeg, piše Foreign Policy.

I dok se odvija drama u Ujedinjenim narodima, borba Republikanske stranke za vanjskopolitičku dušu se nastavlja kod kuće. Od budalaštine izolacionizma 1940-ih, republikanci su rijetko rezervirani kad se radi o projektiranju američke moći. Naprotiv, oni se predstavljaju kao stranka vojne snage koja se ne srami nacionalizma, pogotovo nakon što je Vijetnamski rat izazvao raskol unutar Demokratske stranke tijekom američke vojne intervencije.

Ali to je bilo tada kada je u šumi vrebao sovjetski medvjed.

Ono što je počelo kao mirni prosvjed nazvan Arapsko proljeće kasnije je preraslo u zamjenski rat koji cijepa regiju duž sektaških linija te je od Sirije napravio magnet za džihadiste. Val izbjeglica prijeti destabilizacijom susjednom Libanonu, Jordanu i Turskoj. A ako Asadova vlada pobijedi - uz aktivnu potporu Hezbollaha, Irana i Rusije - to će biti veliki korak unatrag za temeljne sigurnosne interese SAD-a na Bliskom istoku: bedem protiv sunitskog ekstremizma, zatvaranje iranskog nuklearnog programa, te očuvanje izraelske sigurnosti. Američki utjecaj će se smanjiti, ruski će rasti, a američki prijatelji u regiji će tražiti ustupke od koalicije predvođene Iranom.

Foreign Policy piše kako se Obama ponaša poput strogog ravnatelja koji školarcu želi održati lekciju. No Asad nije školarac. On je okrutni tiranin koji svakodnevno čini zločine protiv nenaoružanih civila u Siriji - sa i bez sarina. Poput Sadama Huseina u Iraku, Asad je sirijsko najgore oružje za masovno uništenje, piše Foreign Policy.

U svakom slučaju, potrebno je testirati njegovu spremnost da popusti po pitanju kemijskog oružja. No Washington bi se također trebao ozbiljno posvetiti naoružavanju ekstremističkih sirijskih pobunjenika, njihovoj obuci, obavještajnim službama i ostalom što je potrebno kako bi se svrgnulo Asada ili ga se prisililo da sjedne za pregovarački stol. To neće zahtijevati američke čizme na terenu, punomoć Kongresa, ili zeleno svjetlo od Vijeća sigurnosti UN-a. Ali to bi unaprijedilo američke sigurnosne interese u regiji i ojačalo međunarodne zakone koji se tiču rata protiv civila, na koji god način, piše Foreign Policy.

Nažalost, zlokobno nasljeđe 'iračkog sindroma' visi nad Obaminom administracijom. Ukoliko ruski dogovor propadne, Kongres će se suočiti s teškim izborom između suglasnosti oko besmislenog vojnog udara i potkopavanja glavnog zapovjednika. Ukoliko Kongres odbije dati podršku za vojni udar, zemlje poput Kine, Rusije i Irana na ovo bi gledale kao na trijumf političke koalicije između stranke mira na ljevici i rastućih izolacionista na desnici. I bili bi u pravu.

Ukoliko dođe do toga, američka moć će napustiti kormilo međunarodnog sustava. Kad se Britanija povukla s Istoka mogla je računati na to da će SAD popuniti prazninu. No ako se Amerika makne s Bliskog istoka ili s bilo kojeg drugog mjesta, ne postoji snažna demokracija koja čeka da zauzme njeno mjesto, zaključuje Foreign Policy.