Posljednjih petnaest godina Zoran Tomić bio je politički savjetnik u Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu, a prije toga političke prilike pratio je za hrvatski ured Međunarodnog Crvenog križa. U javnosti se dosad pojavljivao isključivo kao autor svog prvog romana 'Nebo su prekrili galebovi' i zbirke priča 'Pričine i drugi umišljaji' u kojima obrađuje emocije i sjećanja na odrastanje u Kaštel Sućurcu. Diplomirao je engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kao književnik motive prirode povremeno je uvrštavao u svoju književnost. Nedavno ga je angažirao Greenpeace, jer ta najpoznatija međunarodna organizacija za zaštitu okoliša sada počinje djelovati i u Hrvatskoj – sve o tome Tomić govori eksluzivno tportalu
Prilikom najave dolaska u Hrvatsku predstavnici Greenpeacea rekli su nam da ulaskom u EU našoj zemlji raste globalni utjecaj zbog sudjelovanja u donošenju europskih odluka. Greenpeace želi pomoći u donošenju najboljih odluka za Hrvatsku i EU. Kako ćete to raditi?
Kroz dijalog sa svim zainteresiranim stranama - državnim i lokalnim vlastima, udrugama civilnog društva, znanstvenom zajednicom, poslovnim sektorom, medijima. Gdje god postoji potencijal i spremnost za suradnju na zajedničkim ciljevima, birat ćemo put suradnje, pritom naravno ne gubeći iz vida temeljne vrijednosti i principe. Zagovarat ćemo poželjna rješenja, predstavljati studije, javno istupati, voditi kampanje… Naravno, u granicama mogućnosti, jer za sada sam jedini predstavnik.
Okvirno, Greenpeace provodi globalne kampanje o klimatskim promjenama, stanju šuma (poglavito tropskih kišnih šuma), oceanima, poljoprivredi, toksičnim zagađenjima i nuklearnoj energiji te proturatne akcije. Za Hrvatsku je to trebalo ponešto suziti obzirom da ste za sada jedini predstavnik Greenpeacea u Hrvatskoj. Dakle, koja će biti prva kampanja kod nas?
Rano je govoriti o konkretnim kampanjama, tek smo počeli. Ali u središtu pažnje bit će područje energetike, zaštite mora, ribarstvo i poljoprivreda u segmentu upotrebe genetski modificiranih organizama. Smatramo da Hrvatska ima velike potencijale za korištenje obnovljivih izvora energije, prvenstveno vjetra i sunca. U tom pogledu možemo se uspoređivati sa Španjolskom, naravno ne po veličini, nego po prirodnim uvjetima. Na primjer, uz vjetroparkove na Jadranu i naročito u zaleđu mogu se graditi solarni parkovi. A po cijeloj obali energija sunca može se koristiti decentralizirano, doslovno 'po kućama'. Takva proizvodnja energije uključuje širu zajednicu, čime potrošač postaje i proizvođač. Nedavno sam bio na konferenciji u Bruxellesu u sklopu Tjedna održive energetike, gdje je jedan od diskutanata iz Njemačke govorio o pojmu 'prosumera' – potrošača-proizvođača, što tamo očito nije ništa novo. A složit ćemo se da su Nijemci ozbiljni kad je u pitanju biznis. Dakle otpada argument da su zelene tehnologije skupe odnosno neadekvatne. Spomenut ću i susjednu Italiju. La Repubblica je neki dan objavila podatak da je tamo u prvih šest mjeseci ove godine iz solarnih fotonaponskih elektrana proizvedeno više energije nego cijele 2011. Istovremeno, na dan najvećeg opterećenja u lipnju više je struje potrošeno iz 'novih' obnovljivih izvora, dakle vjetra, sunca i geotermalnih izvora, nego iz 'starih' obnovljivih, hidroenenergetskih izvora. Mislim da sve to jasno govori kako priča o zelenim tehnologijama nije samo lijepa priča, nego i sasvim opipljiv i isplativ posao. Zašto ne bi bio i kod nas?
U tom pogledu Hrvatska i ima prilično razrađenu politiku, od poticajnih tarifa za otkup struje iz obnovljivih izvora energije do subvencija za male elektrane i stručnih potpora poput studija o potencijalima tih izvora koje je nedavno objavio Energetski institut Hrvoje Požar. Također, i javnost je vrlo naklonjena takvoj tehnologiji. Ipak, doprinos ukupnoj energetici ovog sektora za sada je vrlo malen. Što tražite da se promijeni?
Očito je da nedostaje iskustva na tom području, pa tako i znanja, i na razini upravljanja i u široj javnosti. Ali, čini se, i prave spremnosti za promjene. Bitno je da zaokret u pravcu zelene energije dobije stvaran vjetar u leđa, a ne da se svede na donošenje zakona i propisa, čime ćemo, kao, zadovoljiti Europu, a ustvari malo toga mijenjati.
Naveli ste bioraznolikost mora kao jedan od fokusa. Naši ribari sve češće upozoravaju da je riblji fond zabrinjavajuće osiromašen. Iz mora vuku prazne mreže. Nedavno je u Nacionalnom parku Kornati zabranjen ribolov, jer je dokazano da je riba preizlovljena. Kako Jadran dijelimo s Italijom, njegova zaštita trebala bi biti zajednički interes. Kako možete na to utjecati?
Riba je preizlovljena u cijeloj Europi, pogotovo u Mediteranu. Trenutno EU razmatra zakonski paket zajedničke politike ribarstva čiji je cilj riješiti probleme gomilane desetljećima. Greenpeace se zalaže za konkretne mjere, od smanjenja ribarskih flota, koje su dva do tri puta iznad granica održivog izlova, uvažavanja preporuka znanstvenika, preispitivanja politike subvencija koja je uvelike pridonijela teškom stanju, do nadzora provedbe itd. Htio bih istaknuti kako problem nisu mali ribari nego nekontrolirani industrijski izlov koji je ugrozio i more i život u njemu i život lokalnih ribara. Ukoliko se nova zajednička politika ne donese prije našeg ulaska u EU, i Hrvatska će biti u poziciji utjecati na budućnost europskog, pa tako i jadranskog ribarstva. Kao što sam rekao, Greenpeace se tu zalaže za konkretna rješenja koja osiguravaju i bioraznolikost i egzistenciju lokalnog ribarstva.
Glavne Greenpeaceove kritike korporacija i vlasti zapravo su stav protiv izrabljivanja prirodnih resursa radi gomilanja privatnog bogatstva, najčešće na štetu većine ljudi. Nije li to politički zahtjev za zamjenom kapitalizma drugim, humanijim i ekološki prihvatljivijim sustavom, ili vjerujete u njegovu reformu?
Postojeći sustav, kako god ga zvali, temeljen na sebičnosti i kratkoročnoj koristi manjeg broja ljudi, neodrživ je i ekološki i ekonomski i društveno i treba se mijenjati. Te promjene neće se dogoditi preko noći, ali to nije razlog za malodušnost i odustajanje od borbe. Greenpeace je primjer takve borbe – mirne, kreativne, odlučne i ustrajne, borbe Davida protiv Golijata.
Smatrate li da je desetak godina rada Greenpeacea u srednjoj Europi imalo velikog utjecaja na kretanja ekološke politike u tim zemljama? Čini se da su pojedine organizacije, primjerice u Austriji, Njemačkoj, Britaniji ili ured u Bruxellesu, daleko aktivnije i utjecajnije u svojim zemljama. Zašto je to tako?
Mislim da to nije neobično. Naveli ste zemlje u kojima ekološke udruge, uključujući Greenpeace, postoje desetljećima, pa je i njihov utjecaj time veći i kapilarniji. S vremenom i zahvaljujući naporima Greenpeacea i drugih srodnih udruga, obrazovanju i uopće narasloj svijesti, zaštita okoliša zauzela je visoko mjesto na dnevnom redu svih relevantnih sudionika u procesu odlučivanja. Istočna Europa u tim segmentima osjetno zaostaje, a bez utjecaja EU degradacija okoliša vjerojatno bi bila još veća. Hrvatska zato ima šansu biti predvodnica regije i na ovom području.
U Britaniji Greenpeace otvoreno surađuje s parlamentarcima, i kandidatima tijekom izbora, koji zagovaraju napredne ekološke stavove i programe. Smatrate li da je to otočka specifičnost ili je model moguć i s ljudima koji se nalaze u Saboru, Vladi ili institucijama lokalnih vlasti?
Greenpeace naprosto nastoji rješavati probleme. Direktne akcije tek su jedan od vidova djelovanja – golema većina problema nastoji se rješavati putem dijaloga s onima koji imaju utjecaj na donošenje odluka. Sabor je svakako takvo mjesto. Otvorenost političara prema takvoj suradnji varirat će od stranke do stranke – nekima su ekološke teme važne, nekima je to drugorazredno pitanje. Manje je bitno ima li Hrvatska parlamentarnu stranku zelenih ili ne, važnije je da se što više stranaka ozbiljno i iskreno zauzme za očuvanje okoliša i odabere put održivog razvoja.
