Učenici u hrvatskim školama temu najnovije hrvatske povijesti obrađuju u osmom razredu osnovne i u četvrtom razredu srednje škole. Zaključak je da je satnica apsolutno premala za poglavlje koje se bavi stvaranjem samostalne Hrvatske, posebice ako se usporedi sa satnicom drugih povijesnih tema. Sanja Rapljenović, prof. povijesti i geografije u samoborskoj osnovnoj školi, kaže kako se Domovinski rat u osmom razredu obrađuje tri školska sata, dok se Kraljevina Jugoslavija obrađuje sedam sati.

S obzirom da profesori povijesti mogu birati između nekoliko izdanja udžbenika u kojima autori na drugačiji način obrađuju tematiku, Rapljenović ima dojam kako neki od njih kao da se boje o tome pisati, kao da je riječ o nečemu sramotnom. Naglašava kako učenici u OŠ Milana Langa iz Bregane svake godine sudjeluju u komemoraciji za stradale branitelje toga kraja, na svim školama su spomen-ploče u Domovinskom ratu poginulim učenicima, a svake godine odlaze u Vukovar.

Nikolina Mađar koja je za diplomski rad analizirala prikaz Domovinskog rata iz udžbenika od 1995. do danas kaže kako se taj dio povijesti drugačije obrađivao do 2000. godine. Značajne promjene u pristupu događaju se i 2006.  Do 2000. nije bilo riječi o zločinima nad pripadnicima srpske nacionalne manjine, dok se od 2006. taj aspekt iznimno potencira.

'Današnji udžbenici donose različit pristup koji ovisi o osobnom stavu autora', kaže i iznosi primjere: dok neki ističu spregu JNA i pobunjenih hrvatskih Srba, drugi pak na 'balvan revoluciju' gledaju kao na pobunu Srba protiv nove hrvatske vlasti. Do 2006. koristio se termin agresija, agresorski, velikosrpska agresija, dok se danas politički korektnije govori o dijelu pobunjenih Srba.

Također se izbjegavaju termini 'okupacija i oslobađanje teritorija' i koristi se termin 'stavljanje pod kontrolu'. 'U toj težnji da se izbjegne crno-bijeli pristup dolazi do relativizacije žrtve i agresora. Neki autori tu stavljaju znak jednakosti, dok drugi ipak naglašavaju kako su jedni zločini rađeni planski, dok su za druge odgovorni pojedinci', pojašnjava Mađar. Od 2006. se u kontekstu akcije Oluja spominje masovni odlazak Srba. Kaže kako neki autori pritom ne spominju zakon o oprostu, poziv Franje Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj i beskompromisnu politiku vođa tzv. SAO Krajine.

Povjesničar Ante Nazor, predsjednik Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ogorčen je slanjem hrvatskih udžbenika na 'recenziju' u Srbiju. 'Izgleda da bismo se morali ispričavati što su nam okupirali dio domovine i što osobe koje u koloni pjevaju kroz Vukovar i traže salate nazivamo četnicima. Uostalom, četnici su u Srbiji proglašeni antifašističkom vojskom', kaže Nazor i naglašava da se nemamo kome ispričavati zbog sadržaja udžbenika te kako hrvatskoj politici nedostaje samopoštovanja.

Kaže kako neke interpretacije autora udžbenika poput one koja izbjegava termin 'okupacija' ne odgovaraju povijesnim izvorima jer u samim dokumentima UN-a stoji 'okupacija' kada se govori o proglašenju SAO Krajine.

U Hrvatskoj, kaže, postoje dvije interpretacije suvremene hrvatske povijesti, a u novije se vrijeme bez zadrške prihvaćaju teze haškog tužiteljstva te se spominju kontroverze poput one o izdaji Vukovara, Bosanske Posavine, dogovorenog rata… Pita se zašto suprotstavljene strane i povjesničari koji imaju drugačiji stav o tim događanjima ne sjednu zajedno i na javnoj televiziji ne iznose argumente za i protiv tih teza. Jedna od teza jest, a nju često spominje i aktualna vladajuća garnitura, ona o građanskom ratu. Nazor kaže da je moglo u Hrvatskoj biti pojedinih elemenata takvog rata, no da oni nisu dominantni. 'Cilja građanskog rata je promjena političkog sustava, kao što je to bio španjolski građanski rat, a ne teritorijalno odvajanje i etničko ujedinjenje', napominje.

'1945. i poraće pokazuju da se sve što se ne nazove pravim imenom vraća kasnije kao bumerang', zaključuje Nazor.

Domovinski rat kao građanski rat

Povjesničar Ivica Miškulin jedan od autora udžbenika povijesti za 4. razred srednje škole, kaže također kao dio autora udžbenika povijesti sukobe u Jugoslaviji prezentira kao međusobni sukob nacionalnih politika i napominje da je nekima 'nacionalni totalitet oružje za ujedinjavanje egzistencijalno ugroženog naroda'.

Također smatra kako se događaji iz 90-ih površno i parcijalno tumače, bez jasnih uzroka agresije, bez tumačenja događaja u 80-ima i bez spominjanja uloge međunarodne zajednice u sukobima i njenu 'nevoljkost da sukobe spriječe'.

Njegov kolega Mario Jareb, koautor jednog od udžbenika za 8. razrednapominje kako bi se Hrvatska trebala pozabaviti sadržajem srpskih povijesnih udžbenika. Posvjedočio je i kako se na nastavi povijesti u razredima koje pohađaju djeca koja pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini ne predaje iz hrvatskih udžbenika za povijest koji su za tu primjenu 'ublaženi'. Uglavnom se, tvrdi, predaje iz službenih udžbenika iz Srbije. Tu je tvrdnju prije nekoliko mjeseci potvrdio i Vojislav Stanimirović koji je rekao kako ignoriraju hrvatske udžbenike povijesti i djecu uče kako je Domovinski rat bio građanski.

Od prisutnih se moglo čuti i kako je nekoć u čitankama za prvašiće pod slovom 'D' bila 'domovina', sada je 'D' kao 'dabar' jer je navodno tom uzrastu domovina previše apstraktan pojam. U isto vrijeme u američkim se školama u prvom razredu uči o Jeffersonovoj Deklaraciji o nezavisnosti i o simbolima državnosti.