Kada bi Hrvatska imala britanski izborni model, a računajući posljednja ispitivanja javnog mnijenja o popularnosti političkih stranaka i koalicija, HDZ bi na skorim izborima osvojio uvjerljivu parlamentarnu većinu, i to bez ikakve potrebe za koaliranjem. Kada bi pak Ujedinjeno Kraljevstvo imalo hrvatski izborni model, pobjednici aktualnih britanskih izbora iz redova konzervativaca Davida Camerona bili bi ne samo daleko od apsolutne većine mandata koju su upravo osvojili, nego bi ostanak na vlasti morali platiti neželjenom koalicijom sa strankom UKIP njezina dojučerašnjeg predsjednika Nigela Faragea ili bi se raspisali novi izbori. Tako je u Ujedinjenom Kraljevstvu moguće da stranka koja na izborima dobije 36,9% glasova lako osvoji natpolovičnu većinu mandata u parlamentu, a trećeplasirana stranka s čak 12,9% podrške birača kao u slučaju UKIP-a, ostane na samo jednom zastupničkom mjestu od njih ukupno 650.

Iz hrvatske perspektive, ali ne samo nje, britanski izborni model koji dovodi do ovako velikih nadpredstavljenosti i podpredstavljenosti pojedinih političkih stranaka u parlamentu, izgleda krajnje nepravedan. No, državljani Ujedinjenog Kraljevstva zasad se ne bune. Uostalom, prije točno četiri godine imali su prigodu na nacionalnom referendumu odbaciti svoj tradicionalni izborni model i odlučiti se za njegovu reformu u smjeru alternativnog glasovanja kakvog primjenjuje Australija. Gotovo 68% birača izašlih na referendum glasovalo je za zadržavanje postojećeg izbornog modela, ali ne treba odbaciti mogućnost novog referenduma o ovom pitanju u skoroj budućnosti. Tim više jer Veliku Britaniju i Sjevernu Irsku, kako je najavio novi-stari premijer David Cameron, već 2017. čeka novi ključni referendum o ostanku ili izlasku zemlje iz Europske unije. Hoće li nakon ovih, ne samo za Ujedinjeno Kraljevstvo važnih izbora, Velika Britanija biti, prema Cameronovim riječima, još veća ili će se na kraju ipak smanjiti za Škotsku, znat će se kroz nekoliko godina. Ovo su definitivno izbori nakon kojih ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Europska unija ne mogu biti isti. Britanci traže drukčije veze s ostatkom Unije, Škoti drukčije veze s ostatkom Britanije, a svima sa strane način na koji su izbori vođeni može biti poučak.

U prvom redu, David Cameron je s mjesta premijera pokazao kako se izbori dobivaju kada je netko na vlasti. Ne temeljem par promidžbenih vratolomija nekoliko mjeseci prije izbora, nego političkom strategijom od prvog dana obnašanja vlasti. Jer tko god ozbiljan dobije prigodu biti na čelu izvršne vlasti jedne zemlje, od prvog radnog dana mora imati samo jedan cilj – na temelju konkretnih rezultata i podrške većine birača tražiti na novim izborima još jedan mandat. U njihovu je prvom mandatu Cameronovim konzervativcima nakon tri uzastopna poraza od laburista Tonyja Blaira uspjelo doslovce sve. Zemlja je počela jasno izlaziti iz financijske i ekonomske krize, stranka je ušla u prostor liberalniji od svoga ozakonjujući prava čovjeka koja su prije toga zagovarale druge stranke, Škotskoj je omogućen povijesni referendum o neovisnosti, a svog su koalicijskog partnera iz redova liberalnih demokrata konzervativci sveli na politički folklor koji se u pet godina u ideološki potpuno pogrešno izabranoj koaliciji sunovratio s 23% na 7,9% podrške birača. Međutim, pravi su gubitnici laburisti naoko perspektivnog Eda Milibanda koji su dobili nešto veći postotak glasova nego prije pet godina, ali se zato njihovih 30,4%, zahvaljujući upravo britanskom izbornom modelu relativne većine u jednom izbornom krugu, pretvorilo u najmanji broj parlamentarnih mjesta od 1987. i zadnje pobjede Margaret Thatcher na čelu konzervativaca. Pritom je David Cameron profitirao baš na Škotskoj čiju neovisnost laburisti nisu podržali, a liberalni su demokrati poraženi upravo u njoj prepuštajući sva mjesta Škotskoj nacionalnoj stranci. Stoga je Velika Britanija danas politički prepolovljena na Hadrijanovu zidu.

Uspoređujući ponašanja britanskih i hrvatskih političara bit će zanimljivo pratiti koliko će čelnika hrvatskih političkih stranaka nakon ili gubitka vlasti ili lošeg izbornog rezultata odmah dati ostavke na svoje dužnosti. To su nakon britanskih izbora u najkraćem roku napravili laburist Ed Miliband, liberalni demokrat Nick Clegg i Nigel Farage iz UKIP-a. Hoće li njihovim stopama poći i domaći političari ili će i nakon izbornih poraza tražiti novu priliku na čelnim mjestima svojih stranaka? Dosadašnja iskustva pokazuju ovo drugo što ne govori samo o konkretnim političarima i njihovu odnosu prema vlastitoj odgovornosti, nego i o njihovima strankama te o političkoj kulturi koja prevladava u Hrvatskoj. To je svakako nešto što bi trebalo naučiti i iz ovih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Sljedeće je besprijekorno poznavanje izbornog modela jer izborni nastupi ovise upravo o izbornim pravilima koja se primjenjuju u pojedinim zakonodavstvima. Britanski izborni model favorizira velike stranke i njihove samostalne nastupe. Nešto slično Hrvatska je imala na izborima 1992. i 1995. kada se dio zastupnika birao u istoj vrsti izbornih jedinica kakve su one britanske i na posve isti način, odnosno u jednomandatnim izbornim jedinicama pravilom relativne većine u jednom izbornom krugu. U tom je dijelu HDZ 1992. osvojio čak 90% svih mandata, a 1995. njih 75%. Baš zbog toga jer je HDZ u najvećem dijelu zemlje bio relativno najsnažniji, a oporba se nije organizirala na pravi način kako bi mu se suprotstavila. Od izbora 2000. Hrvatska ima znatno drukčiji izborni model s razmjernim pravilom odlučivanja u deset velikih izbornih jedinica (uz još dvije posebne), ali se ni nakon petnaest godina ne čini da svi hrvatski politički akteri razumiju funkcioniranje postojećeg izbornog modela. Stoga će baš svi HDZ-ovi oponenti, uglavnom razjedinjeni, vrlo vjerojatno doživjeti uvjerljiv izborni poraz pri čemu će se nakon objave rezultata mnogobrojni među njima 'praviti Englezi'.