Rat u Bosni i Hercegovini započeo je jednim velikim mirovnim prosvjedom. Naravno, ne treba zaboraviti ni stvari koje su se događale prije 5. i 6. travnja 1992. u Sarajevu – poput pokolja Bošnjaka u Bijeljini od strane Arkana, nakon čega je zločinac dobio poljupce Biljane Plavšić – ali su ubojstva dvije žene, Olge Sučić i Suade Dilberović na tadašnjem Vrbanja mostu, trenutak kada je rat počeo.

Suada i Olga bile su među desetinama tisuća ljudi koji su 5. travnja izašli na sarajevske ulice, apelirajući za mir, što je rezultiralo i kratkotrajnom građansko-narodnom okupacijom državnog parlamenta. Bio je to posljednji idealistički pokušaj zaustavljanja krvoprolića, u kojem se nije moglo vidjeti niti jednog političara, ali su tamo zato bili sarajevski umjetnici, intelektualci, raja, pa i Rade Šerbedžija koji je tih dana bio u gradu.

Prve žrtve - Suada i Olga

Prosvjed Sarajlija za mir dobio je jasan i brutalan odgovor mecima koji su ubili Suadu i Olgu, i tada je bilo jasno – ako već ne i prije – da humani apeli i odbijanje nacionalnih podjela neće moći zaustaviti ratnu mašinu JNA i bosanskih Srba predvođenih zločincem Radovanom Karadžićem, koji su pod svaku cijenu, pa i vlastite ljudskosti, odlučili razoriti Bosnu i Hercegovinu. A to je značilo i ubiti Sarajevo, koje se 6. travnja probudilo manje-više opkoljeno i napadnuto.

Započela je opsada - tijekom koje su na grad ispaljene bezbrojne granate i bombe, u kojoj su izgorjele prelijepa austrougarska vijećnica i stotine tisuća knjiga, u kojoj se građane Sarajeva izgladnjivalo, ubijalo snajperima dok su čekali red za vodu, u kojoj je na kraju, kad sve sve zbroji i oduzme, život izgubilo oko 11 i pol tisuća ljudi. Bio je to višegodišnji urbicid u središtu Europe, koja ga je namršteno promatrala, nesigurna tko tu na koga puca i zašto.

Na početku nitko nije vjerovao u rat

Početak opsade bio je kaotičan, između ostaloga jer velika većina građana Sarajeva nije mogla vjerovati da je rat doista započeo, a još teže je bilo povjerovati onima izvan glavnog grada. Do kraja travnja su još radile i telefonske veze, pa je bilo moguće razgovarati, primjerice, s rodbinom i prijateljima u Tuzli, koja je 200 kilometara sjevernije i u kojoj se zapucalo tek 15. svibnja. Ipak, nakon mjesec-dva postalo je jasno da brzog kraja rata neće biti i da nitko neće doći intervenirati, a Sarajlije su počele preživljavati kako su znali i umjeli.

Olimpijski grad poznat je po svojim oštrim zimama, koje su bile opasne za mnoge ljude, ali mnogo manje nego granate sa srpskih položaja oko grada, kojima su ubijani Sarajlije u redovima za kruh ili na tržnici. Monstruoznost je bila tim veća jer je Karadžićeva propaganda s Pala redovito tvrdila kako Sarajlije zapravo ubijaju sami sebe.

Rat je iz nekih izvukao najbolje, a iz drugih najgore, pa ne treba zato propustiti spomenuti da Srbima koji su ostali u svojem gradu nije bilo lako, s obzirom da su desetine njih ubijeni od strane podivljalih postrojbi Armije R BiH, kojima je komandirao predratni kriminalac Mušan Topalović Caco. Njega je u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima ubila sarajevska policija, no umjesto da se zločinca takvim i proglasi, Alija Izetbegović je nakon rata izjavio da je 'Caco bio i heroj i zločinac', dok je njegova dženaza u drugoj polovici devedesetih pretvorena u bošnjački nacionalistički hepening.

Planetarno Sarajevo

Tijekom tri i pol godine opsade, čiji je službeni kraj reintegracija sarajevskih naselja Grbavica i Ilidža krajem zime 1996, Sarajevo su posjetili brojni svjetski intelektualci, od Susan Sontag do Bernard-Henryja Levyja, hrpa novinara bila je nastanjena u hotelu Holiday Inn, a bend U2 u okviru turneje za album 'Zooropa' uspostavljao je video-linkove s ljudima iz izmučenog grada. Zapravo je nemoguće u jednom tekstu sažeti sve što se dogodilo te je dovoljno reći da je Sarajevo postalo mjesto za koje su znali na svim kontinentima, zbog zločina koji se nad gradom događao.

Dvadeset godina poslije teška se srca mora konstatirati da je agresivni nacionalizam pobijedio, i da Sarajevo – slijedi floskula – nije što je nekad bilo. No nije problem ako jedan grad promijeni svoj identitet, nego je problem ako ga se promijeni u nešto problematično.

Nekad doista multikulturalno i prilično otvoreno Sarajevo, u čijem je duhu bilo podjednako stvarnosti i mita, sada je etnički homogen grad, većinom bez Srba i Hrvata, na čijim ulicama vladaju čopori podivljalih pasa i redovito lete meci u kriminalnim obračunima.

Bosna i Hercegovina, u kojoj je do devedesetih godina prošlog stoljeća harmonija među narodima i vjerama itekako postojala, danas je duboko razjedinjena i u vječnoj krizi.

11.541 crvena stolica za ubijene Sarajlije

Zato je obilježavanje dvadesetogodišnjice početka opsade Sarajeva prilično gorko iskustvo, jer je u biti pobijedila politika protiv koje su na ulice izašle Suada Dilberović i Olga Sučić 5. travnja 1992.

Danas je grad obilježen instalacijom s 11.541 crvenom stolicom, koje predstavljaju odustvo svakog ubijenog građanina i građanke Sarajeva tijekom opsade. S ubijanjem tih ljudi, s odlaskom još desetina tisuća Sarajlija i sa svime što je u poraću uslijedilo Sarajevo je izgubilo svoj poznati duh.

Zato je najtočnija i najbolnija dijagnoza današnjeg Sarajeva onu koju je postavio Sarajlija Vuk Bačanović u svojoj kolumni na portalu Radio Sarajeva: 'A kako stvari stoje s 'duhom Sarajeva ' danas? Tako da se od količine kiča i patetike kojom se promovira o njemu ne može napisati ni kritika, jer dovoljno demistificira samoga sebe. Zar poslije svih korupcijskih afera, privatizacijskih pljački, krađa, obračuna, reketiranja, tlačenja, ponižavanja, izrabljivanja i mučenja ljudi, više itko može vjerovati u nekakav 'duh' anđeoski dobrih ljudi, posebno velikana, koji vjekovima žive u skladu s ezanima i crkvenim zvonima, mezeći uskršnja jaja i bajramske tufahije, dok su za svekoliko zlo krivi barbarski đavoli sa strane.'