Nakon konačnog donošenja odluke o spasu eurozone, europski čelnici odlučili su se obratiti Kini kao mogućem partneru u financijskom oporavku Europe. Plan je to koji će nužno zahtijevati političke ustupke rastućoj kineskoj ekonomiji
Iz niza detalja maratonske sjednice u Bruxellesu prilikom donošenja plana za spas eurozone, dva se čine posebno znakovitima.
Naime, tijekom noći sa srijede na četvrtak francuski predsjednik Nicolas Sarkozy uputio je telefonski poziv kineskom predsjedniku Hu Jintaou, vezan uz direktno sudjelovanje Kine u Fondu za stabilnost, čiji će početni iznos od 440 milijardi eura, sada je više nego jasno, trebati u dogledno vrijeme povećati.
Zatim, dan nakon završenih pregovora direktor EFSF-a, Klaus Redling, otputovao je u Peking. Iako je promptno izjavio da se s Kinom 'ne vode službeni pregovori', a državni kineski izvori daju tek mlake izjave o tome 'kako se još moraju provesti ozbiljne studije o potencijalnom investiranju na tržište eura', suradnja između EU-a i Kine čini se kao teško zaobilazni potez u procesu konsolidiranja eurozone, procesu kojem je teško predvidjeti kratki rok trajanja. Naime, da bi osigurali povećanje EFSF-a (zasad se barata brojkom od 1000 milijardi eura), europski čelnici bili su primorani potražiti zasad više garanciju, nego sama sredstva, na rastućem tržištu Kine.
Prema izvještaju Financial Timesa, Kina bi na europskom financijskom tržištu mogla sudjelovati s kapitalom između 35 i 70 milijardi eura, a u posljednje vrijeme sve aktivnije sudjeluje u otkupu obveznica EFSF-a.
Potez europskih čelnika uglavnom je naišao ili na oprezne reakcije ili na stroge kritike. Naime, kineska velikodušnost spram krhke eurozone teško će se ostvariti bez traženja političkih ustupaka. Spominje se, prije svega, aspiracija Kine prema statusu tržišne ekonomije u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, a na putu joj se već tradicionalno priječe upravo EU i SAD. Iako je Kini najavljen rok dosezanja boljeg statusa za 2016. godinu, kineska strana bi mogla iskoristiti krizu eura za ubrzani uspon na političkoj sceni. Jednako tako, spominje se i moguće dizanje embarga o prodaji kineskog oružja na području EU koji je na snazi još od 1989.
No unatoč nizu početnih reakcija koje uglavnom obilježava strah od nepoznatog i latentna doza paranoje, novonastali razmještaj snaga na osovini EU-Kina zasad jasno daje prednost Kini koja može slobodnije pregovarati o što povoljnijim uvjetima o potencijalnim ulaganjima na europsko tržište i upustiti se hrabrije u potragu za političkim kompromisima.
